Zločini učinjeni u ime nacije i ideologije za nevina čovjeka imaju isti ishod

Nepojmljive se ideološke rasprave vode u različitim medijima u kojima sudjeluju stručnjaci oprečnih svjetonazora. Raspravlja se ponajviše o onome o čemu se nema što raspravljati, potiču dvojbe oko onoga što je nedvojbeno, osporavaju činjenice koje su neosporne. Recimo, željezna zavjesa koju je spomenula predsjednica primajući Fulbrightovu nagradu u Americi.

Mogu se o tome zauzimati različita stajališta, pa i tvrditi kako Titova Jugoslavija, pogotovo poslije raskida sa Staljinom, nije bila iza željezne zavjese. Jer, nije riječ o znanstvenim kriterijima nego o riječima jednog čovjeka, Churchilla, koji se slikovito izrazio o demokratskim i nedemokratskim društvima. Ali to ne može promijeniti činjenicu da nije bilo demokracije, da je bila smo jedna stranka, da se nije toleriralo drukčije mišljenje, da je vladao totalitarizam, da je mnoštvo ljudi zbog politike bilo u zatvorima, da su ubijani politički emigranti, da je baš zbog raskida sa Staljinom postojao jedan od najstrašnijih logora u Europi, onaj na Golom otoku, da su nametnuto obožavanje Tita i njegov kult ličnosti - pogotovo po okrutnosti prema onima koji bi im se suprotstavili – bili jedinstveni u povijesti.

Kao što oni koji tvrde da bivša država nije bila iza željezne zavjese ne mogu poreći te činjenice, jer su opipljive i svima znane, isto tako nisu u pravu oni koji tvrde da se Jugoslavija nije razlikovala od drugih komunističkih zemalja. Razlikovala se po slobodi kretanja ljudi, po estetskom pluralizmu poslije socrealističkog razdoblja, koji je podrazumijevao i slobodno prevođenje književnih i prihvaćanje drugih umjetničkih dijela iz demokratskog svijeta, po rocku i drugim oblicima izražavanja mladeži, po pristupačnosti različite robe, po životnom standardu, po općim mogućnostima komunikacije sa Zapadom, po relativnoj slobodi medija s tim da se nije smjelo dirati u komunističke svetinje, dakle, po mnogočemu onome što je veliki Tenžera nazvao – nebitnim slobodama.

Oni desničari za koje u Jugoslaviji “ništa nije vrijedilo” ne mogu poreći te slobode, kao što ni ljevičari ne mogu poreći da sedamdesetih godina, kad su došle do izražaja i bitnije, političke slobode i u Hrvatskoj, i u Srbiji, i u drugim republikama, komunisti nisu imali milosti. I kad je riječ o još daljoj prošlosti, o Drugom svjetskom ratu, postoje sporovi oko neospornih činjenica.

Pitanja o tome jesu li isti ustaški i partizanski zločini, jesu li isti Tito i Pavelić i slična padaju čim se postave. Rat i ratovanje su jedno a drugo su zločini učinjeni u ime nacije i u ime ideologije, koji su isti. Jer, ishod je za nevina čovjeka isti, a čovjek je vrijednost iznad svih drugih vrijednosti.

Ustaše za zločine učinjene u Jasenovcu i drugdje ne mogu naći baš nikakvu izliku, kao što je partizani i komunisti ne mogu naći za Bleiburg i zločine učinjene u bivšoj državi. Opravdanje po kojem su u Jasenovac odvođeni neprijatelji NDH, osim što nije točno, nije nikakvo iskupljenje za stravu u logoru, kao što nije ni istina ni iskupljenje da su partizani u Bleiburgu i na križnim putevima ubijali one koji su to zaslužili.

Kao diktatori i kao najodgovorniji za ustaške i komunističke zločine, Pavelić i Tito, imali su iste uloge u državama u kojima su se ti zločini događali. To su činjenice koje ne trpe ni dvojbe ni rasprave. Ali budući da smo gotovo pola stoljeća živjeli u komunističkoj Jugoslaviji, i to, ako se isključe političke slobode i progoni neistomišljenika, ne loše, budući da je taj život bio relativno bogat u raznolikostima, da je postojao određeni građanski komoditet drukčiji nego u drugim komunističkim zemljama, uspomena na Tita danas je različita od uspomene na Pavelića.

Pavelić je upamćen i desetljećima obilježavan gotovo isključivo kao zločinac, dok je iz Titove Jugoslavije naslijeđen život koji nije bio samo sjećanje na zločinačku narav te države.

Titovi zločini nisu ništa manje okrutni od Pavelićevih, ali su u samostalnoj Hrvatskoj ostale presudnije uspomene na njih dvojicu, koliko god bile nametnute i posljedica dugotrajne promidžbe. Tako je, na primjer, i u današnjoj Hrvatskoj gotovo posve prešućena činjenica da je Pavelić bio vrstan pisac te ga se i danas može sa zanimanjem čitati. Ali pitanja i o Titu i o Paveliću, i o partizanima i o ustašama, nisu za Hrvatsku bitna kao neke druge, u prvom redu gospodarske teme. Rasprave i dvojbe oko onoga što je nedvojbeno bit će još dugo, uvijek i nisu prazne i suvišne, ali su hrvatske sreće i nevolje negdje drugdje.