Stariji bračni par taman se bio vratio s polja kad im je na vrata kuće smještene između zaselaka Kraljevca i Kovačevca pokucao nepoznati muškarac koji se predstavio kao policijski inspektor. Bio je 8. kolovoza 1990., predvečerje Domovinskog rata, u tijeku je veliki lov. Pedeset specijalaca pod punom ratnom spremom, sa šljemovima od šest kilograma na glavi, pancirkama, automatskim puškama i škorpionima, češljaju zagorske šume. Naređenje: uhvatiti Vinka Pintarića, serijskog ubojicu koji već 18 godina sije teror od Zaboka do Bjelovara i šire. Inspektor supružnike obavještava kako traga za zloglasnim višestrukim ubojicom.
- Što biste vi napravili da ugledate Pintarića – pita on svoje domaćine. Nikad ga ne bih prijavila, rekla je žena, pa, kao da ne razgovara s policajcem, dodala kako bi ga "nahranila i napojila". Bio je to neočekivan, čudan i hrabar odgovor. Inspektor je pobjesnio i počeo prijetiti ženi da će završiti na optuženičkoj klupi. Vikao je, prijetio, strijeljao je pogledom svojih strogih, surovih očiju.
- On je lopov, milicija je potrošila milijune na potragu za njim, Hrvatsku će upropastiti, a vi biste ga nahranili i napojili? Vi ste za sud – dere se inspektor.
Prestravljeni suprug, pokušavajući popraviti situaciju, predlaže inspektoru da iz zatvora puste Pintarićevu curu.
- Tako bi ga namamili jer bi on sigurno došao k njoj, i onda bi ga mogli puno lakše privesti – govori.
- Pokušali smo. Bez uspjeha – odgovara mu inspektor te priupita domaćina imaju li štogod za popiti. Nakon desetak rakija i još ponešto priče događa se neočekivano.
- Ja sam Vinko Pintarić – priznaje im. Ženi odgovara kako je „dobra“ te da će ju poštedjeti. Potom vadi pištolj i prislanja ga njezinom suprugu na sljepoočnicu.
VEZANI ČLANCI
- Daj mi pušku, svu municiju, i nakon toga ćeš sa mnom prošetati duboko u šumu. Moram razmisliti što ću s tobom – rekao je, a ženi naredio da se ne miče iz kuće. Na kraju se smilovao starcu, ali mu je zaprijetio da će se, ako ikome u naredna tri dana kaže da ga je vidio, vratiti i ubiti i njega i suprugu. Na odlasku im je Pintarić čak ostavio nešto novca za rakije, pušku i municiju i srdačno ih pozdravio. Oni su, naravno, tri dana šutjeli, nisu htjeli ništa riskirati. Bio je to način na koji je najozloglašeniji masovni ubojica s ovih područja, koji je iza sebe ostavio petero mrtvih i više ranjenih ljudi, funkcionirao. Glupo je to možda reći, ali nije ubijao tek tako iz čista mira, nego samo onda ako bi pomislio da ga je netko „drukao“ policiji. Ili ako bi se zamjerio jednoj od njegovih brojnih ljubavnica. Njegova višestruka odmetništva i hajdučije po zagorskim bregima prerasle su u pravi mit koji njegovo ime prati i dan danas.
Poput šumskog zloduha, pričali su seljaci, vrludao je voćnjacima i livadama, šuljao se po štagljevima, za opasačem je uvijek imao pištolj, a preko ramena prebačenu lovačku sačmaricu. Nerijetko je bio pijan. Pintarić nije imao klasične jatake i mještani su pod prisilom, često na nišanu, Pintariću davali hranu i prenoćište, a katkad i municiju i prevozili ga od mjesta do mjesta.
- Gazda, znaš tko sam. Ispeci mi jajca i špeka, daj mi litru vina i čistu košulju. Idem spati u tvoj štagalj. Ujutro ću otići, nebuš me ni videl. Ali ak kome veliš, zapalil bum ti hižu i sve tvoje potukel - govorio bi Pintarić kad bi nasilno ušao u nečiju kuću. Pomagali su mu svi, a od straha rijetko bi tko policiji nešto prijavio, a ako i bi, to se događalo s dva tjedna odmaka, kad je već bilo prekasno. Pinta je bio netipičan kriminalac. Za razliku od ostalih nije bježao u grad nego u divljinu.
Vinko Pintarić rođen 1941. u Zrinskom Topolovcu je u ranoj mladosti ostao bez oca Ilije kojeg su pred njim brutalno pretukli, a potom i pogubili partizani optuživši ga da je surađivao s ustašama. Majka mu se preudala, očuh mu je bio nasilnik i pijanac koji ga je često mlatio, a batine koje su od očuha trpjeli i on i njegova majka kasnije su pripisivane razvoju njegove agresivne prirode. Već kao osnovnoškolac pokazuje svoje prgavo ponašanje, a kasnije kao mladić također ostaje sklon rabijatnom ponašanju te počinje krasti po kućama i vikendicama. U početku su to bile kokoši i ostala perad, a zatim i krupnije stvari. Radi navedenog je bio više puta privođen i kažnjavan.
Prvi je put ubio u travnju 1973. kada je nakon verbalnog i fizičkog sukoba zbog nekoliko letvi usmrtio susjeda iz Zaboka Vida Želimorskog i hicem u leđa ranio Matu Papištu. Osamnaest dana nakon zločina predao se policiji, a u srpnju iste godine istražni sudac odredio je Pintariću psihijatrijsko vještačenje u bolnici Vrapče. Samo tri mjeseca kasnije, odande je pobjegao te je, sumnjajući da supruga Katica policiji otkriva njegove namjere, odlučio pogubiti upravo nju. To je i učinio 24. listopada 1973. te suprugu ubio hicem iz puške u glavu. Potom je tri mjeseca proveo u bijegu, koji je okončao dobrovoljnom predajom, pa je dogodine, 1974., protiv njega pokrenut sudski postupak zbog dva ubojstva, jednog pokušaja ubojstva i pucanja po kućama. Proglašen je krivim i osuđen na smrt, no kazna mu je zamijenjena kaznom zatvora od 20 godina koju je služio u zatvoru u Staroj Gradiški.
Pintarić je u zatvoru bio izuzetno marljiv i čak se žalio na druge zabušante. Imao je tradicionalni katolički sustav vrijednosti. Mrzio je pedofile i silovatelje, oni su za njega bili na dnu lanca. Kada bi netko nepravedno bio nagrađen, podivljao je. Isto je vrijedilo i za nepravedno kažnjene. Za njih se u zatvoru zauzimao. Kada mu je nakon osam zatvoreničkih godina dozlogrdio život iza rešetaka, sam je sebe dopisao na listu za izlaske pa je 21. veljače 1982. išetao iz zatvora.
Sljedećih osam godina skrivao se po zagorskim selima. Neko vrijeme je bio u selu Andraševci, pa kod ljubavnice Barbare Šipek u Donjoj Stubici. Zajedno su znali krasti i pljačkati po selu o čemu su mještani, u smrtnom strahu, šutjeli. Pintariću je krenulo nizbrdo kada je 24. travnja 1983. došao u kuću susjeda Milana Kucelja. Milanov sin Matija svojedobno se za Večernji list prisjetio da je tada htio ubiti njegova oca jer ga je vidio s policajcima.
– Tražio je da na policiju odnesemo pismo u kojem piše koga će sve ubiti. Ja sam rekao da neću pa je zaprijetio da će me ubiti. Otac je donio sjekiricu za meso te smo ga napali. Udarali smo ga čime smo stigli. Bio je sav krvav te se onesvijestio – opisao je Matija Kucelj.
Prizor koji su policajci zatekli bio je stravičan. Pintarić je bio pri svijesti, no ruka mu je bila gotovo odsječena, vidjele su mu se kosti, a iz glave mu je tekla krv, no “zagorski Čaruga” bio je žilava zvijer. Preživio je, pa na suđenju priznao da mu je to bio najveći neuspjeh u “karijeri”. Osuđen je na 20 godina zatvora koje je služio u zatvoru u Lepoglavi, no ni tamo se nije dugo zadržao. Tri godine kasnije ponovno se dao u bijeg, iza sebe ponovno ostavljajući krvavi trag.
Njegova „Bonnie“ Barbara Šipek požalila mu se kako joj je susjed Štef Kišur štapom zatukao pile i bacio ga u njezino dvorište. Pintarić mu je presudio metkom u čelo u lipnju 1990. Istoga mjeseca ubio je u Začretskom Proseniku Rudolfa Belinu, ovoga puta zbog paranoje. Vjerovao je da ga je Belina izdao policiji.
Posljednji put Vinko Pintarić ubio je Božu Habeka u kolovozu 1990. također zbog svoje paranoje. Nesretni čovjek pitao je Pintarića: "Tražite li koga?", a ovaj mu je presudio hicima iz pištolja.
Panika je zavladala cijelim sjeverozapadom Hrvatske. Ljudi su se bojali noću izlaziti iz kuća, u građane se uselilo nepovjerenje prema svima, policija je bila pod stalnim optužbama za neefikasnost. Jednom prilikom, policija ga je ganjala sa psima, kada su trag izgubili kod jednog potočića i odustali od potrage. Dan kasnije shvatili su da je Pintarić cijelu noć ležao u potoku, samo mu je glava virila. Pronašli su samo odjeću u obližnjem mlinu gdje se sušio. Nastavio je bježati, danima tumarajući po seoskim cestama s tranzistorom na uhu. Mještani su govorili da je volio glumiti da s nekim priča, kao na voki-toki.
No i policajci su se izvještili. Mjesecima su tumarali po šumama i naučili se kretati kroz nju. Počeli su čitati tragove i komunicirati bez radio veze, samo znakovljem. Kretali su se kao šumski duhovi. Krenula je akcija Prsten u kojoj su u potragu za Pintarićem bile uključene sve razine MUP-a. Ispitivana je rodbina, sumnjivci, prijatelji policije, bilo je puno lažnih dojava a i komičnih scena, kako pokazuje policijski dosje najslavnijeg ovodobnog ubojice. Policija je, recimo, u svaku kuću koja bi im se učinila sumnjiva - ili kao Pintarićevo sklonište ili kao dom njegovih jataka - ugrađivala prislušne uređaje. Nekad su to činili pod okriljem noći, nekad uz suglasnost dijela ukućana.
- Tehnika nas je tada primoravala da budemo blizu kuća koje smo ozvučili. Smjestili smo se jednom u staju ili drvarnicu, ne sjećam se više, blizu jedne kuće i slušali s kime priča ta žena. I ona je pričala i pričala, a nitko joj nije odgovarao. Posumnjali smo da je Pinta u kući i da ili šuti i spava ili komunicira s njom preko znakova. Na kraju smo shvatili da priča sa svojim psom – prepričao je jednom zgodom Mate Laušić koji je tada radio kao pomoćnik načelnika operativnog sektora zagrebačke policije te kao takav dobio naređenje da na terenu vodi veliku akciju hvatanja.
Policajci su se prerušili u veterinare i u kombiju su obilazili sela. Ljudima su govorili da cijepe kokoši, a usput bi, uz kupicu vina od gazde pokušali ispipati informacije. Kao službenici Elektre provjeravali su štagljeve. U to vrijeme mnogi su mještani zagorskih sela ilegalno uvodili struju u štagljeve, pa su policajci imali dobar izgovor za šetnju po imanjima. Kako je Pinta spavao po štagljevima, na nekima su našli njegove tragove. Jednog policajca prerušili su u lepoglavskog zatvorenika u bijegu, pa je on sam tumarao po selima i pokušavao naći Pintarića. Dvojica su kombijem obilazili sela i prodavali drangulije. Bez rezultata.
Kako se primicao rat broj policajaca u akciji Prsten se smanjivao. Na kraju pronalazak Vinka Pintarića spao je samo na PU Zabok. Oni su odvojili desetak policajaca za traganje za Vinkom. Na kraju Akcija je spala na dva policajca iz Zaboka, a to su bili Krešimir Poljak i još jedan pripravnik. Poljak je dobio informaciju da Vinko dolazi jednoj udovici u Buhiničekov Jarek. Poljak i pripravnik su bili u zasjedi u blizini njezine kuće i opazili su uvečer 24. svibnja 1991. da je Vinko iz šume došao u kuću. Radio vezom su obavijestili postaju Zabok i oni su poslali desetak policajaca koji su do jutra bili u zasjedi. U jutarnjim satima Vinko je izašao iz kuće noseći pušku i krenuo u šumu. Krešimir ga je pozvao da se preda, ali ovaj je odbio.
Kada je i Pintarićev odvjetnik odustao od daljnjeg nagovaranja svoga klijenta da se preda, to je bio znak policiji da krene u akciju nasilnog istjerivanja Pintarića iz kuće. Tri policajca su u borbenom vozilu prišli kući i ubacili dimnu bombu u kuću. Vinko je pokušao ugasiti bombu, tako da je na nju bacao odjeću iz ormara. Odjeća se zapalila i izbio je požar. Kada je vidio da je situacija sve bezizlaznija po njega, misleći da ga je udovica prijavila policiji, iz tetejca joj je ispalio metak u trbuh. Sada je u kući bio požar i teško ranjena udovica. Moralo se još odlučnije djelovati. Tri policajca su upala u kuću i jedan od njih je ispalio Vinku metak u glavu. Bio je to kraj zloglasnog ubojice. Kako je pisalo u policijskom izvješću, u trenutku smrti nosio je plave traper hlače s etiketom ABBA, tamnoplave zimske gaće i vunene čarape. U hlače mu je bio zataknut pištolj tetejac u kojem je bilo pet metaka, a udarna igla bila je u zategnutom položaju. Zanimljivo je da je na svakoj ruci nosio sat. Pokopan je na neoznačenom grobu u Lepoglavi, a na sprovodu mu, osim grobara i svećenika, nije bio apsolutno nitko.
Balkanski ubojica? Ubojica jest, ali balkanski nije. Niti se rodio niti je ubijao na Balkanu.