Zoran Milanović je definitvno konfliktan političar. U ovoj blamaži sa slučajem Perković njegova vlada uspjela je isprovocirati i njemačku diplomaciju i najmoćniju ženu Europe. A on je uspio još jedanput napasti i izvrijeđati HDZ i Katoličku Crkvu.
Franjo Tuđman je znao biti grub i vrijeđati oporbu (“stoku sitnog zuba”). Ivo Sanader je bio arogantan i neviđeno bahat. Milanović je uspio sve to postići, ali u neusporedivo kraćem vremenu. Cijela je galerija ljudi s kojima je ušao u sukob, koje je napadao pa čak i vrijeđao. Nevjerojatno dugačak popis “napadnutih” može se podijeliti u nekoliko kategorija. U prvu spadaju oni s kojima po prirodi stvari mora u sukob ili se po prirodi stvari ne može s njima slagati.
To su Tomislav Karamarko, Milan Bandić, Ruža Tomašić, Davor Stier, pa čak i kardinal Josip Bozanić. Pitanje je samo sa kojim riječima i na kakav način. A Milanović najčešće ne bira ni riječi ni način. U drugoj kategoriji su ljudi s kojima se obračunavao, a pripadaju njegovoj stranci ili koaliciji. To su Ivan Jakovčić, Mirela Holy, Željko Komadina, Davor Bernardić, Andro Vlahušić, Vladimir Ferdelji... U treću možemo svrstati sve one s kojima nije još uvjek u otvorenom ratu, s kojima se obračunava “ispod stola” ili ih napada po kuloarima. To su Mladen Bajić, Ivo Josipović, Slavko Linić, Nikica Gabrić... Bajića je već prozvao a sukob sa predsjednikom Josipovićem i ministrom Linićem više ne tinja. On bukti iz kulisa formalnih, radnih odnosa. Svađao se sa novinarima HTV-a, u jeku je rat sa cijelom redakcijom 24 sata.
Znao je podcjenjivački govoriti o zastupnicima u Saboru. Političkim eksperimentima stvorio si je ozbiljne protivnik u istarskom i zagrebačkom SDP-u. Marginalizirani stariji esdepevci naslađuju se na svakoma njegovom spoticanju. Ovo je svakako manjkav popis i neprecizna kategorizacija, ali nema sumnje da će je Milanović brzo i uspješno doraditi.
Za njega ionako postoje samo dvije vrste ljudi: oni s kojima se posvađao i oni s kojima će se posvađati.