Jasmila Žbanić jedna je od najuspješnijih redateljica naše regije, ali u zadnje vrijeme više je bila u fokusu medija zbog strastvenog angažmana oko prosvjeda u Bosni i Hercegovini. Za Večernji list govori o aktivizmu, novom filmu i nedavnom sukobu s premijerom Milanovićem.
Snažno ste se angažirali u prosvjedima u BiH. Po čemu je ovaj val građanskog nezadovoljstva drugačiji od prethodnih?
Ove demonstracije su važne za BIH jer su ljudi izašli iz stanja pasivnosti i zatupljenosti nacionalističkim pričama, ali jednako tako su važne za cijelu regiju jer traže socijalnu pravdu koju nas je kapitalizam natjerao da zaboravimo. Socijalna pravda nije socijalizam ili vraćanje u jednopartijski sistem. Ona je prevazilaženje izrabljivanja 99 % ljudi za dobrobit 1 %. Naša djeca se navikavaju na sistem u kojem je korupcija normalnija od poštenog rada. Sada su ljudi shvatili – nadam se da jesu - da je takav sistem uništava svako zdravo tkivo društva. Ovo nije bosansko proljeće ovo je bosanska kemoterapija.
Mislite li da je paljenje zgrada bilo potrebno da vladajući čuju glas naroda?
Žalim za zgradama, ali to ne znači da mogu zanemariti suštinu i važnost trenutka u kojem se dešavaju demostracije. Vlada je tek sada shvatila da su građani bijesni. Premijer vlade sarajevskog kantona je dan prije demonstracija rekao da građani Sarajeva nemaju zbog čega biti nezadovoljni. Dakle, vlada živi daleko od građana i ne poznaje naše osnovne potrebe. Sada su konačno čuli i shvatili, da ako se ne poslušaju zahtjevi građana, ništa više ne može spriječiti bijes ljudi. Vlade su pale. Plenumi su predali svoje zahtjeva. Skupštine sada moraju slušati građane.
Mnogi se pitaju koliko plenumska demokracija može biti učinkovita u konkretnim društvenim promjenama. Je li vas strah da bi se pokret mogao rasplinuti ako se ubrzo nešto konktetno ne pomakne s mjesta?
Ne razmišljam o rezultatu jer ga je nemoguće predvidjeti. Jedino što me zanima je kako ja kao individua mogu utjecati na promjenu. Ulažem puno vremena, pišem, zovem, objašnjavam. Ne želim da se u životu kajem da nisam uradila dovoljno. A ono što sigurno znam, ništa više neće biti isto. Ponosna sam na ljude u BIH iako znam koliko ima i onih kojima ovo stanje jako odgovara. Mnogi moji prijatelji su se uključili u Plenum ali ima i onih koji ne vjeruju da je promjena moguća. Jedan drug mi je rekao: «Radnici treba da crknu od gladi, oni su 20 godina glasali za SDA koji je opljačkao zemlju. I opet će glasati». Ja se nadam da neće, da su ljudi konačno shvatili da su klerikalno-nacionalističke priče bile dimna zavjesa za najgoru pljačku društvenog dobra.
Ima li realne nade za napredak BiH uz ovako snažno Daytonsko nasljeđe? Kad govorimo o ustrojstvu BiH, kakvu budućnost zemlje vi osobno priželjkujete?
Mislim da je sada navažnije da se obračunamo sa vlastitim smećem. Male promjene utječu na velike.
U svojim filmovima redovito se vraćate temu rata u BiH. Što svojim radom želite poručiti domaćoj, a što međunarodnoj javnosti?
Ni jedan moj film ne govori o ratu. Svi govore o miru koji je jako obilježen ratom. Mene zanimaju ljudske drame. Ljubav majke i kćerke u situaciji kada je dijete začeto mržnjom. Ljubav muškarca i žene koju u pitanje dovodi religija. Ljubav...
Optužuju vas da ste promuslimanska redateljica, da svojim filmovima demonizirate Srbe, da gradite karijeru na ratnoj tragediji... Kako na vas utječu takvi stavovi?
Fašističkim snagama u Srbiji, Hrvatskoj, Bosni se ne sviđa to što govorim, ali to je njihov problem, a ne moj.
Nedavno ste dovršili ljetnu komediju "Otok ljubavi", snimljenu na hrvatskoj obali. Kako ste se odlučili za tako radikalnu promjenu u odnosu na prijašnje filmove?
Otok ljubavi je trebao biti moj drugi film. Ali stvari se dešavaju kada za njih dođe u vrijeme. Trebala sam valjda napraviti 3 filma koji se bave poslijeratnom Bosnom da bih mogla raditi nešto što je zabavnije i lakše. Otok ljubavi obiluje radošću. Ona nam je svima potrebana.
Dio hrvatskih redatelja bunio se što je vaš rad financiran iz budžeta za domaće filmove, a nedavno vam je i premijer Milanović spočitao kako ste od Hrvatske "dobili tri milijuna kuna za film koji će vidjeti 100 ljudi". Kako to komentirate?
Hrvatska će Otok ljubavi uložiti 3.100.000 kn, a mi ćemo u Hrvatskoj potrošiti 6,084.944 kuna. Dakle Hrvatska nije meni dodjelila milost nego je na našem filmu zaradila duplo od onog što je uložila. Zaposlili smo hrvatske filmske radnike, platili hotele i poreze. Radi se dakle o biznisu koji je obostrani interes. Ja sam uživala radeći s hrvatskim profesionacima i čast mi je biti članica društva hrvatskih filmskih reditelja, koji su ljudi koji zahtijevaju slobodu i odvajanje političke kontrole od umjetnosti. Žao mi je čuti što je odmah nakon moje izjave HAVC bio izložen napadima i što su odmah poslane inspekcije. Tako su mi rekli ljudi iz HAVC-a koje sam srela u Berlinu. A što se gledlaca tiče moji filmovi su prodavani na 45 jezičkih teritorija, Grbavicu je gledalo preko 3 milijuna ljudi.
Što se premijera Milanovića tiće, je li vam žao zbog izjave "marš kući"?
Naravno da ne. Gospodin Milanović je napravio radikalnu grešku, kao socijaldemokrata nije prepoznao najvažniji socijaldemokratski pokret u regiji koji se dešavao u Tuzli nego je krenuo koracima nacionalista izgubivši poštovanje svojih glasača. Došao je u Hercegovinu u kojoj su počinjeni strašni zločini. Zato je moja izjava bila izuzetno primjerena.
Za kraj, pripremate film "Hotel Zagorje" po priči Ivane Simić Bodrožić. Kako ste ušli u taj projekt i što od njega očekujete?
To je knjiga koju obožavam. Ivana i ja smo se od početka dogovorile da ja neću režirati film ali da ću biti dio procesa. Nadamo se da će film uskoro krenuti u produkciju. Ono što je navažnije u knjizi je što govori o ratu bez patetike. Surovo je istinita i duhovita. A istina i humor su lijek.
Draga Jsmila, danas se ni psu ne govori 'marš'. To nije u duhu ljudskosti. Vi ste rekli 'marš' cijeloj Hrvatskoj, jer Milanović je njen znanični predstavnik. Vaše neizražavanje žaljenja dovodi me da kažem 'žao mi Vas je'.