Proslavljeni slovenski glazbenik, kompozitor i kantautor, šansonijer i rocker, frontmen novovalnog i modernog Lačnog Franza, Zoran Predin (57) osoba je koja u nas ima mnogo obožavatelja. Ali, rijetki njegovi fanovi u Hrvatskoj znaju za još jednu njegovu strast. A to je košarka.
Ususret Europskom košarkaškom prvenstvu koje će u zagrebačkom dijelu 5. rujna otvoriti reprezentacije Hrvatske i Slovenije, razgovarali smo s Predinom o svim košarkaškim temama, osim o jednoj. Zamolio nas je da ne razgovaramo o incidentu u kojem je napao košarkaškog suca nakon jedne utakmice u Ljubljani, ne zbog toga što ne želi razgovarati o tome, već zbog toga što mu iz pravnih razloga nije dopušteno da javno komentira taj događaj.
Razgovarajući s ljudima iz vašeg okruženja, nakon svih epiteta vezanih uz glazbenu karijeru, svi su redom imali potrebu naglasiti da ste košarkaški fanatik. Jeste li košarkaški fanatik?
– Jesam. Obožavam košarku.
Odakle strast prema košarci?
– "Luna vaša, zlata naša!". Ljubljana i Svjetsko prvenstvo 1970. godine... Pobjeda nad Amerikancima... Zlatni koševi Ive Daneua i košarkaška euforija nakon toga. Naravno, odmah nakon tog prvenstva ta je euforija nas petoricu iz iste ulice u Mariboru odvukla na košarku. Svi smo odmah počeli igrati i trenirati košarku u klubu koji se tada zvao Maribor 66. Postojalo je igralište na Braniku i mi smo tamo igrali prije škole, poslije škole i za vrijeme velikog odmora. Popodne i navečer prije spavanja... Uglavnom, čitav moj život bila je košarka i to je bila svojevrsna škola života. Jer, u košarci sam dobio prve batine... Vidio sam prve sise na tuširanju nakon trening-utakmice protiv ženske ekipe...
Kako ste prolazili protiv košarkašica?
– Ne baš najbolje. Osim toga, pretukle bi nas ko mačiće, ali veselili smo se zavirivanju u njihovu svlačionicu.
Što vam je još iz toga loptačkog vremena ostalo u posebnom sjećanju?
– Sjećam se da smo jednom igrali na turniru za pionire u Trstu i tamo pobijedili talijanske ekipe, a to je posebno razveselilo ljude iz jednog slovenskog sela na granici čiju su momčad Talijani redovito pobjeđivali. To selo se zove Kontovel i nikad neću zaboraviti kako je cijelo selo navijalo za nas i to je bila posebna stvar, događaj koji se ne zaboravlja. Možda i zato što sam tamo prvi put jeo lignje, što je bilo otkriće, i jer je cijela momčad kupila cigarete, Dunhill mentol, pa smo svi povraćali poslije popušene prve cigarete.
U to je vrijeme blistavu karijeru u Mariboru započinjao i Peter Vilfan?
– S druge strane Drave bio je još jedan klub, koji se zvao Željezničar, i tamo je počeo igrati Pero Vilfan. Kako je on 1957. godište, a ja sam '58. tako smo se poznavali i preko košarkaških terena – prisjeća se Predin.
– Vjerovali ili ne, tih 1970-tih godina ja sam bio viši od Pere Vilfana. Ali, to je trajalo samo jednu sezonu jer onda je Pero Vilfan naglo narastao, u jednoj sezoni čak 17 centimetara. Nakon toga je Pero otišao u sve ostale selekcije i nastavio ozbiljno s košarkom. Sreli smo se ponovno puno kasnije u Beogradu kad je on igrao za Partizan, a ja sam s Lačnim Franzom dosta svirao tamo, ali košarkaški smo se opet spojili prije petnaestak godina, nakon njegove karijere. Kako obojica živimo u Ljubljani, tako smo svake nedjelje počeli rekreativno igrati košarku s prijateljima protiv 20 ili čak 30 godina mlađih suparnika. Ali, nakon što je on operirao kuk, a ja srce, toga više nema.
Simonović mi je bio uzor
Spomenuli ste Ivu Daneua. Postoji li netko od tih igračkih legendi tko Vam je bio uzor?
– Ljubodrag Simonović, jer je bio kreativan... Igrao je duhovitu košarku. Bio je neobičan igrač i ja sam mislio da ću igrati kao Duci Simonović. Nakon njega dolazile su nove generacije u kojima su me oduševljavali neki drugi igrači. Ćosić, recimo, jer on je bio genijalac... Danas kad gledaš te stare snimke, onda tek vidiš koliko je Krešo Ćosić bio ispred svog vremena.
Koju poziciju je košarkaš Zoran Predin igrao?
– Moja je nesreća bila što sam u sedmom razredu bio jednako visok kao i danas. Stavili su me na poziciju centra i naučio sam igrati leđima prema košu, usavršio sam horog i znao sam si napraviti mjesta pod obručem. I to je bilo u redu dok me svi iz momčadi nisu prerasli. Onda su me prebacili na playmakera, a ja nisam imao tehniku. Uglavnom, ništa od mene. Nisam bio neki poseban talent, ali ako je trebalo izluditi najboljeg suparničkog igrača, ja sam bio taj koji ga je naganjao. Bio sam potpuno posvećen košarci i to je bila velika strast. Potpuni kraj stigao je kad sam pri jednom doskoku iščašio kuk, tada sam išao u drugi razred srednje škole i igrao u istom klubu, ali se tada zvao Branik ili Marles, i tada sam taman počeo popravljati šut i ojačao sam, bio sam blizu da mogu zakucati, malo mi je nedostajalo. Mislio sam još da ću malo izvježbati i onda uspješno zakucati, ali onda je stigla ozljeda i nikad u životu nisam zakucao, a to je za košarkaša grozno. Sjećam se da mi je tada poznati liječnik Pen rekao: "Mali, ak' i dalje želiš igrati košarku, moram ti produbiti kukove.", što je značilo po jedan 'šaraf' u svaki kuk. To je bio kraj.
To je bilo dobro za glazbu?
– Da. Jer nisam bio dovoljno talentiran za košarku... Ali, meni se srušio svijet.
Možda ste baš zato čitav život ostali povezani s košarkom kroz mnogobrojne prijatelje iz svijeta košarke, bivše i sadašnje igrače, trenere...
– Da, još sam se neko vrijeme vrzmao oko košarke dok mi moj stric Ivo nije gurnuo gitaru u ruke. Naučio me G-dur, D-dur i A-dur, i pjesmu "Tri palme na otoku sreće". Tako je počelo i gitara je zamijenila loptu u svakom smislu. Ali, košarka je ipak ostala dio mog života jer nastavio sam pratiti košarku, odlazio sam na utakmice i nastavio igrati rekreativno. Osim toga, oko sebe stalno nekako privlačim ljude koji vole košarku. Pa, i Damir Kukuruzović, poznati sisački gitarist s kojim puno surađujem, i puno nastupam s njegovom "Django group", također je veliki košarkaški zaljubljenik i bivši košarkaš iz mladih dana. Zvali su ga Barkley iz Siska zbog njegove snažne stature i ubojitog šuta.
Daneu, Vilfan, Zdovc, Milič
Spomenuli ste Peru Vilfana, s kojim ste i danas dobar prijatelj, to je dosta razumljivo jer ste obojica iz Maribora, ali kako je došlo do prijateljstva sa Zoranom Čuturom?
– Čutura obožava glazbu, a ja košarku. Bilo je neumitno da se takve dvije srodne duše sprijatelje. Znali smo se otprije, ali zbližili smo se na košarkaškom SP-u u Istanbulu kad sam nastupao za slovenske navijače, a honorar mi je bio da ostanem pratiti sve utakmice. Tada smo se puno družili i on mi je omogućio da u Istanbulu s njim i ostalim hrvatskim novinarima upoznam velikog NBA trenera Grega Popovicha koji je bio gost Nevena Spahije. To mi je puno značilo i to su situacije u kojima shvatiš kako neke stvari u životu koje ti se čine nemogućima su ipak moguće. Da mi je netko rekao da ću ikada sresti Grega Popovicha i s njim porazgovarati, rekao bih mu da je lud.
I ove godine planirate biti na EP-u koje se igra i u Zagrebu, a zagrebačku skupinu otvaraju baš Slovenija i Hrvatska. Kakva su vaša očekivanja?
– Očekujem da ću se prije svega dobro zabaviti. Što se tiče košarke, plašim se da utakmica neće biti zanimljiva jer je kvaliteta na strani hrvatske reprezentacije. Hrvatska je, barem po imenima, najjača u posljednjih deset godina, a Slovenija baš obrnuto. Ne znam, kako će Jure (Zdovc, izbornik Slovenije op. a.) postaviti sastav i igru, ali nadam se da će dati priliku mladima. Ne očekujem neke ekstra rezultate. Naravno, to je realno razmišljanje, ali ispod stola se uvijek drži figa i nadaš se da bi se nešto moglo dogoditi. Bez obzira na to, trebao bi biti spektakl. Bio sam i na Eurobasketu u Litvi i to je bilo za mene fantastično jer sam upoznao sve dečke iz slovenske reprezentacije i bio sam oduševljen kakvi su to sve odlični dečki.
Tko vam je najdraži slovenski igrač modernog vremena?
– Moram krenuti po generacijama. Spomenuo sam Daneua i Vilfana pa je došao Zdovc, pa Marko Milič, a danas je to svakako Goran Dragić jer je kreativac takve sorte da me oduševio. Upoznao sam njega i njegova brata Zorana, za kojeg također mislim da je odličan igrač. Ali posebno me oduševljava to što su njih dvojica izvan terena iznimne osobe, iznimno lijepo odgojeni mladići...
- Osim toga, braća Dragić tako su blage i drage osobe, ni nalik na one žestoke igrače s parketa. Gorana na igralištu pokreće neka druga, neobjašnjiva sila i to imaju samo rijetki - kaže Predin.
Na ovom prvenstvu neće ga biti?
- Ne, neće igrati. Sreli smo se nedavno u Ljubljani, taman nakon potpisivanja novog ugovora za Miami. Bio je s obitelji i ja sam mu čestitao na tom fantastičnom ugovoru i tada mi je rekao da neće igrati jer čeka drugu bebu, jednu je gurao u kolicima, i složio sam se s njima kad je rekao "Jednog dana košarke više neće biti, a obitelj će mi ostati". Do sada se uvijek odazivao pa ga razumijem što želi preskočiti jedno prvenstvo.
Tko vam je od hrvatskih igrača iz novijeg vremena bio draži od ostalih?
- Bio sam i ostao obožavatelj Tonija Kukoča i košarke kakvu je on igrao. Uživao sam u lekcijama koje je on davao protivnicima u NBA ligi. Sjećam se posebno te jedne utakmice Chicaga u finalu kad je Toni bio apsolutno prvi i najbolji na terenu. Na kraju je promašio tricu koja bi donijela pobjedu, a da je pogodio, bio bi apsolutni kralj. Na kraju je Jordan pogodio za pobjedu i svi su pričali samo o tom Jordanovu košu. Zapravo je Toni Kukoč dobio tu utakmicu. Naravno, sad trebamo vidjeti hoće li i Mario Hezonja krenuti tim putem. On mi je vrlo zanimljiv igrač koji, osim što je atraktivan, ima sve predispozicije da malo pomalo uspije u NBA ligi.
Ima li Hrvatska šanse ući u zonu medalja na ovom predstojećem EP-u?
- Uvijek se plašim takvih priča jer mi se čini da su kontraproduktivne. Osim ako neka, bilo koja, reprezentacija nije Dream Team, mislim da takve najave mogu donijeti više štete nego koristi. A, vidim da se u Hrvatskoj dosta toga najavljuje u tom smjeru. Malo me strah toga, iako bih naravno volio da se Hrvatska nađe na postolju - zaključio je Zoran Predin.
>> Zoran Predin: Zvali su me Zoki Balboa kad sam opalio tog suca