Hrvatska je od 2022. kandidatkinja za članstvo u Organizaciji za ekonomsku suradnju i razvoj (OECD) koja okuplja 38 zemalja članica od Sjeverne i Južne Amerike do Europe i Azije, uključujući sve najrazvijenije zemlje svijeta. OECD provodi istraživanja vezana uz ekonomske, društvene i okolišne izazove, među ostalima famozne PISA testove koji se i kod nas redovito provode. Prvi put Hrvatska je sudjelovala i u "Istraživanju vještina odraslih: 2023." čiji su rezultati nedavno objavljeni. U anketi je sudjelovalo 4316 osoba, a uzorak je reprezentativan za oko 2,5 milijuna ljudi u dobi od 16 do 65 godina koji žive u zemlji, bez obzira na nacionalnost, državljanstvo ili jezični status. Za komentar rezultata zamolili smo profesoricu Odsjeka za pedagogiju Filozofskog fakulteta u Rijeci Nenu Rončević koja je od 2018. nacionalna voditeljica PIAAC programa. Razgovarale smo o rezultatima hrvatskih građana – koji su vrlo daleko od briljantnih – kao i o tome što to znači za život i uspjeh samih građana, ali i o tome što nam oni govore o obrazovnom sustavu te statusu profesora i učenika u njemu.
Pismenost, matematičko znanje i sposobnost rješavanja problema toliko su važne vještine da ih među građanima svojih zemalja članica istražuje moćna organizacija kao što je OECD. Zašto su danas toliko važne te osnovne vještine?
Čitalačka i matematička pismenost oduvijek su temeljne vještine, a u suvremenom društvu one postaju još važnije iz više razloga. Rezultati PIAAC istraživanja govore nam da su vještine povezane s nizom ekonomskih i društvenih ishoda na osobnoj i profesionalnoj razini. Dakle, postoji povezanost između vještina i zaposlenosti, vještina i razine povjerenja u društvu, samoprocjene zdravlja itd. No, vještine nisu važne samo na razini osobne dobrobiti, one su važne i za dobrobit društva u cjelini. Ako želimo imati aktivne i odgovorne građane i zdravo društvo, moramo kontinuirano raditi na našim ključnim vještinama: čitanju i razumijevanju teksta, interpretaciji i razumijevanju podataka i rješavanju problema.
Definicije pismenosti nisu iste kao u prethodnom ciklusu, prate suvremene promjene u društvu. Napravljen je važan odmak od definicije pismenosti kao sposobnosti – jer sposobnost implicira da je riječ o urođenoj sposobnosti. Međutim, vještine se mogu naučiti i razvijati tijekom cijelog života. Osim toga, nova dimenzija je rješavanje problema – živimo u vremenu koje traži od nas relativno brzo reagiranje, prilagođavanje i rješavanje niza situacija. Zanimljivo je istaknuti da OECD već razmišlja o sljedećem ciklusu u sklopu čega se razmatra mogućnost istraživanja i mjerenja novih kompetencija: kompetencija za održivost.
Rezultati hrvatskih građana pokazali su se u sve tri ispitivane vještine kao ispodprosječni. Što nam takav opći rezultat govori o našem društvu i obrazovanju?
Hrvatska je prepoznala važnost i kompleksnost ovog istraživanja i podrškom, suradnjom i zalaganjem Ministarstva znanosti, obrazovanja i mladih, Ministarstva rada, mirovinskoga sustava, obitelji i socijalne politike, Ministarstva unutarnjih poslova uz Agenciju za strukovno obrazovanje i obrazovanje odraslih koje je imenovano provedbenim tijelom i koje je putem ESF projekta Razvoj sustava osiguravanja kvalitete u obrazovanju odraslih, a kojem je Agencija bila nositelj, omogućilo da Hrvatska sudjeluje u programu. Uz zalaganje svih uključenih uspješno smo realizirali PIAAC program i sada je na stručnjacima, znanstvenicima i donositeljima odluka da rade daljnje analize i izvode zaključke iz podataka.
Navedeni rezultati su objektivna činjenica, točno je da su naši rezultati ispodprosječni, a na nama je da promislimo o implikacijama, uzrocima i posljedicama i željenim smjerovima (održivog) razvoja. Zemlje koje sudjeluju u PIAAC istraživanju mogu koristiti rezultate istraživanja kako bi utjecale na promjene u obrazovnim politikama, politikama zapošljavanja i rada na cijelom nizu područja, od strukovnog obrazovanja i osposobljavanja, visokog obrazovanja, obrazovanja odraslih do savjetovanja vezanih uz budući rad i poboljšanja radne produktivnosti.
Osim toga, ako rezultate stavimo u međunarodni kontekst, prosjek OECD zemalja je 26% odraslih u dobi od 16 do 65 godina koji postižu niske rezultate u čitalačkoj pismenosti, dok u Hrvatskoj taj postotak iznosi 28%. Postignuti prosječni rezultati hrvatskih građana su na razini Austrije, Francuske, Singapura, Slovačke i SAD-a u području čitalačke pismenosti, dok smo u matematičkoj pismenosti na razini rezultata kao i građani Francuske, Mađarske, Južne Koreje i Novoga Zelanda. U domeni prilagodljivost u rješavanju problema rezultati su nam kao i kod građana Izraela, Južne Koreje i Portugala.
Kakve su posljedice takve ispodprosječne razine osnovnih kompetencija hrvatskih građana na njihove živote, a kakve na tržište rada i razvoj gospodarstva?
U Hrvatskoj, kao i u prosjeku zemalja OECD-a, odrasli koji postižu najviše razine na ljestvicama čitalačke i matematičke pismenosti te u domeni prilagodljivost u rješavanju problema imaju znatno bolje mogućnosti zapošljavanja, veću vjerojatnost da će biti zadovoljniji svojim životom te da će biti vrlo dobrog ili izvrsnog zdravlja u usporedbi s odraslima koji se ubrajaju u skupinu osoba s niskim rezultatom.
Čak 28 posto odraslih postiglo je vrlo nisku razinu pismenosti 1. Možemo li pretpostaviti da niska razina pismenosti negativno utječe na izbore i potkopava demokraciju?
U Hrvatskoj je 28 posto osoba s niskim rezultatima u području čitalačke pismenosti (na razini 1 ili nižoj od razine 1), dok je na razini OECD-a taj prosjek 26 posto. No, sve tri kognitivne vještine: čitalačka i matematička pismenost te rješavanje problema su važne ako želimo odgajati i obrazovati građane održivosti koji će se uspješno moći nositi s izazovima sutrašnjice. Čitalačke vještine odnose se na razumijevanje i interakciju sa širokim rasponom informacija, matematička pismenost važna je kako bismo mogli interpretirati podatke i donositi valjane zaključke, a prilagodljivost u rješavanju problema omogućuje nam da se se znamo nositi s problemima i da smo sposobni prilagoditi se novim okolnostima. Dakle, u situaciji kada društveni procesi i društvena realnost postaju sve kompleksniji i kada su problemi koje moramo riješiti sve složeniji i nemaju jednoznačne odgovore, pismenost je presudna. Pismenost znači da možemo razaznati razliku između činjenice i mišljenja, da možemo prepoznati lažne vijesti. Drugim riječima, ključne vještine nisu samo temelj za osobni uspjeh već su temelj za razvoj i opstanak suvremenog i demokratskog društva i društvene kohezije.
Učenici često komentiraju, kad dobiju neki teži matematički zadatak, da im to znanje neće biti potrebno kasnije u životu, ali ovo istraživanje pokazuje da nije tako?
Točno, odrasli s višom razinom matematičke pismenosti imaju pozitivnije ekonomske i društvene ishode. I tu bih ponovno istaknula: izuzetno je važno da svi razumijemo, i učenici, i roditelji i učitelji te društvo u cjelini, da matematička sposobnost nije nešto s čime se rodimo, već je nešto što možemo naučiti i razvijati.
Istaknuli ste i jedan iznimno važan problem koji se ne pojavljuje samo u matematici, percepcija učenika i studenta je da ono što uče nije ono što će im trebati u životu. To mi se osobno čini kao jedna od najvažnijih promjena koje moramo uvesti na svim razinama obrazovanja. Mišljenja sam da je svaki nastavnik dužan jasno i transparentno objašnjavati što učimo i zašto to učimo. Dodatno, kako bismo nešto mogli naučiti potrebno je aktivirati postojeće znanje i novo znanje staviti u smisleni kontekst. Mi, nastavnici, odgovorni smo za transfer znanja i vještina iz akademskog života u stvarni život, ali to se mora događati od najnižih razina obrazovanja. Uništavamo motivaciju za učenje ako učenici i studenti ne vide smisao u tome što rade i uče.
Kad se radi o osnovnim vještinama, hrvatski su građani najlošiji u adaptivnom rješavanju problema, čak 39 posto odraslih ispitanika postiglo je razinu 1 ili ispod nje, dok je prosjek za zemlje članice OECD-a 29 posto. Što uzrokuje tako loš rezultat u ovom području?
Prilagodljivost u rješavanju problema znači sposobnost postizanja ciljeva u situacijama koje se mijenjaju, kada rješenje problema nije odmah jasno. To uključuje razmišljanje o problemu, traženje potrebnih informacija i primjenu rješenja u različitim situacijama i okruženjima. Navedeni rezultat sigurno je barem dijelom moguće objasniti udjelom osoba s niskim rezultatima u matematičkoj i čitalačkoj pismenosti jer, ako postižete slabe rezultate u tom dijelu, odnosno nemate razvijene ključne vještine, sigurno ćete imati i problema u rješavanju problema. Ali sigurno dio odgovora leži i u činjenici da tijekom obrazovanja nismo imali mogućnost vježbanja, rješavanja autentičnih problema stvarnog svijeta na temama koje su nam važne i bliske.
Društvo se mijenja, rađaju se nove generacije i moramo ići ukorak s promjenama. Ne možemo podučavati na isti način kako smo podučavali prije 20 ili 30 ili 40 godina. Uvažavajući nove uvide koje nam pružaju discipline kao što su didaktika, psihologija obrazovanja, razvojna psihologija, znamo koje metode i pristupi u učenju i poučavanju imaju najviše efekta u nekom trenutku.
Što bi i na koji način Hrvatska trebala promijeniti u obrazovnom sustavu kako bi se rezultati u osnovnim vještinama popravili u najkraćem mogućem roku?
Smatram da nastavnička profesija nije dovoljno cijenjena u društvu i ta činjenica ima ozbiljne posljedice. To je prvi korak od kojeg kao društvo trebamo krenuti. Stavove prema nastavničkoj profesiji gradimo već samim iskustvom prolaska kroz sustav obrazovanja, odnos prema obrazovanju i nastavnicima nosimo i iz obiteljskog okruženja. Odgovorni smo i mi visokoškolski nastavnici koji obrazujemo buduće nastavnike te, naravno, jednako važan je i odnos samog nastavnika prema svojoj profesiji. Nastavnici na svim razinama trebaju se kontinuirano usavršavati. Više nije dovoljno poznavati samo znanje koje želimo prenijeti učenicima i studentima. Nastavničke kompetencije su sve važnije i širi se opseg kompetencija. Trebamo preuzeti odgovornost koju imamo i trebamo se znati nositi s promjenama. Biti primjer iz kojeg mladi mogu učiti i biti podrška mladima da razviju svoje potencijale. Mislim da dio nastavnika ovu realnost ne prepoznaje, a oni koji prepoznaju i pokušavaju inovirati nastavu nisu dovoljno prepoznati i nagrađeni za to. No, ovo su dugotrajni društveni procesi. Ipak, važni iskoraci u društvu već postoje. Uvođenje modularne nastave u strukovne škole i uvođenje cjelodnevne škole, koja među ostalim ima cilj smanjiti obrazovne nejednakosti, omogućit će pozitivne promjene u nešto kraćem roku. Uvedeni su i izborni predmet Svijet i ja i Društvo i zajednica te Građanski odgoj i obrazovanje i Zdravstveni odgoj i obrazovanje u nekim sredinama.
Unatoč reformama, mnogi bi se složili da učenik i dalje nije najvažniji u obrazovnom procesu?
Smatram da je odgojno-obrazovni sustav zrcalna slika društva. Kao roditelj, voljela bih vidjeti da škole počnu promišljati o svojoj viziji i ciljevima kojima teže, provode samovrednovanje (interno i da im to nitko ne nameće), jasnije komuniciraju vrijednosti za koje se zalažu, voljela bih vidjeti snažnije partnerstvo između škole i roditelja, suradnju s dionicima u lokalnoj zajednici. Baš kao što smo vidjeli u finskom modelu, za koji sam sasvim sigurna da ga možemo dosegnuti, presudna je vrijednost obrazovanja, individualizacija u nastavnim praksama, poučavanje u čijem centru je učenik te sretan i kvalificiran nastavnik. Smatram da razvijanje autonomije učenika, sloboda izbora i razvijanje intrinzične samomotivacije nemaju alternativu u demokratskom i održivom društvu. Škola treba kontinuirano odgovarati na pitanje koja je svrha odgoja i obrazovanja? Kakav identitet želimo da ustanova ima? Koje vještine su nam potrebne kako bismo omogućili empatiju, suradnju, promjenu perspektive? Željela bih da svrha obrazovanja bude odgoj i obrazovanje građana održivosti, a oni trebaju posjedovati određene ključne vještine koje će im omogućiti konstruktivno i odgovorno djelovanje u današnjem svijetu. U konačnici, to jednostavno znači da trebamo razvijati etiku brige prema sebi i prema ljudima u svojoj lokalnoj zajednici. Zapravo, trebamo razvijati etiku brige prema svom živom i neživom svijetu. A to možemo jedino ako surađujemo i kontinuirano ulažemo, razvijamo i primjenjujemo naše vještine.
Kako popraviti rezultate odraslih koji su završili formalno obrazovanje? Možemo li kao pojedinci učiniti nešto da popravimo svoje vještine?
Istraživanja već otprije pokazuju kako vještine kopne s godinama, međutim ako radimo na svojim vještinama, odnosno primjenjujemo ih i razvijamo, onda ih nećemo izgubiti. I tu je ključ s vještinama, vještine trebamo koristiti, inače ih gubimo.
Viša razina obrazovanja ne znači nužno višu razinu vještina. Finski maturanti bolji su od diplomaca u Čileu, Izraelu i Litvi pa i od hrvatskih građana s visokoškolskim obrazovanjem. Što to Finska radi dobro, a mi ne?
Sjajan uvid u to što Finska radi dobro možemo pročitati u knjizi profesorice Kirsti Lonka pod nazivom "Fenomenalno učenje iz Finske". Istaknut ću nekoliko važnih segmenata. Na prvom mjestu je činjenica da Finci već stoljećima jako cijene obrazovanje i pismenost. Na važnost obrazovanja ondje gledaju iz humanističke perspektive, gdje obrazovanje nije u funkciji razvoja potrošača, dobivanja papira, već obrazovanja kao vrijednosti samo po sebe. Ključnim mi se čini i odgajanje djece i mladih da preuzmu odgovornost za svoj osobni razvoj i da moraju naučiti učiti od zajednice i pridonositi zajednici u kojoj žive. Još zanimljivije, okolina im mora dopustiti preuzimanje odgovornosti, ističe Lonka. Njihova filozofija jednostavno glasi: "Ako se ne razvijaš, počet ćeš kliziti unatrag. Ako se uspiješ promijeniti, ponovno ćeš moći postati iznimno uspješan". Na obrazovanje, koje je besplatno, gleda se iz perspektive učenika, ne nastavnika, implementiraju suradničko učenje, problemsko učenje, istraživačko učenje, razvijaju transverzalne kompetencije, uvode učenje utemeljeno na fenomenima. I možda najvažnije od svega, odluka države koja je imala i ima dalekosežne posljedice na razine postignuća je odluka države o pružanju jednakih obrazovnih mogućnosti svima neovisno o njihovu socio-ekonomskom statusu. U praksi to znači da se svakom učeniku individualno pristupa, individualno ga se prati i pruža mu se podrška u svakom trenutku. I za to ne treba papir od logopeda, psihologa... iako naravno imaju dio učenika s poteškoćama koji zahtijevaju snažniju podršku. Tu je i topli obrok u školi (jedna od finskih društvenih inovacija!), do besplatnog prijevoza. Nastavni dani su prilično kratki, a zadaće nema previše.
Žene su u Hrvatskoj postigle bolje rezultate na testiranju pismenosti, dok u matematičkom znanju i rješavanju problema nije uočena razlika između žena i muškaraca. Što nam ovaj rezultat govori o razlikama među rodovima?
Na međunarodnoj razini zabrinutost izaziva usporedba rezultata iz dva PIAAC ciklusa, koji je pokazao kako opada pismenost među odraslim muškarcima. Zabrinuti su zato što su osobe koje postižu niske rezultate češće rade na poslovima koji su sve više podložni automatizaciji, što znači da su ti ljudi u riziku od gubitka posla. Osim toga, trendovi govore u prilog tezi da nisu žene postigle nužno bolji rezultate, već su muškarci postigli lošiji rezultat.
Što se tiče Hrvatske, žene su postigle bolje rezultate u čitalačkoj pismenosti, dok u druge dvije domene nema razlike, rezultati su ujednačeni. No, bolja razina pismenosti ne znači da će se nužno vidjeti i financijska korist. Istraživanje je pokazalo kako se 23% varijabiliteta u plaćama može objasniti varijablama poput razine vještine, razine obrazovanja, područja studija, radnog staža i individualnim karakteristikama (dob, spol, migrantsko porijeklo te živi li osoba s partnerom ili ima djecu). Međutim u Hrvatskoj, Finskoj, Njemačkoj, Japanu, Latviji i Singapuru, ti faktori objašnjavaju više od 30% varijabiliteta u plaćama. Dodatno, u Hrvatskoj je rodni jaz u objašnjenju razlika u plaćama temeljenim na godinama obrazovanja veći od 8 postotnih bodova.
Istraživanje je pokazalo da u Hrvatskoj postoji vrlo visoka povezanost između razine usvojenosti osnovnih vještina i blagostanja pojedinca (zdravlje i zadovoljstvo životom) te građanskog angažmana (politička učinkovitost, povjerenje i volontiranje). Što nam ovaj podatak govori o životu kod nas?
U Hrvatskoj nema razlika između odraslih s visokim i niskim rezultatima u čitalačkoj i matematičkoj pismenosti te u rješavanju problema u percepciji političke učinkovitosti i društvenom povjerenju. Dakle, bez obzira na razinu pismenosti, odrasli u Hrvatskoj iskazuju nisku razinu društvenog povjerenja i procjenjuju da ne sudjeluju u odlukama koje donosi Vlada (politička učinkovitost). Navedeni rezultati mogu biti povezani s povjerenjem u institucije, većom transparentnošću političkog sustava ili percepcijom da sustav omogućuje pojedincima stvarni utjecaj na donošenje odluka. Primjerice, Švicarska ima dugu tradiciju direktne demokracije kroz referendume, što može ojačati osjećaj političke učinkovitosti među građanima. S druge strane, niske razine političke učinkovitosti mogu upućivati na osjećaj udaljenosti između političkih elita i građana ili ograničenih mogućnosti građana da utječu na političke procese. Za Hrvatsku je zabilježena i negativna povezanost visokog postignuća u matematičkoj i čitalačkoj pismenosti s volontiranjem, pri čemu odrasli koji postižu bolje rezultate imaju manju vjerojatnost za sudjelovanje u volonterskim aktivnostima.
Povjerenje je vezivno tkivo društva, stoga nas ovi rezultati i obvezuju. Potrebno je razvijati kulturu povjerenja i institucionalne podrške za poticanje građanskog angažmana, posebno među osobama s višom razinom vještina, kako bi se unaprijedila ukupna razina društvenog sudjelovanja i povjerenja u Hrvatskoj.
U posljednjih deset godina zabilježen je pad pismenosti i vještina računanja na razini kompletnog OECD-a. Što nam to govori?
Vještine prirodno slabe s godinama, posebno brzo ako ih ne koristimo, međutim posebno je zabrinjavajuća činjenica da se u 24 od 27 zemalja koje su sudjelovale u oba PIAAC ciklusa kod najmlađih sudionika (u dobi od 16 do 24) čitalačka pismenost smanjila ili ostala ista. Možemo se s pravom pitati je li suvremeni digitalni način komuniciranja, čitanje kratkih tekstova, brzo prelaženje s jedne teme na drugu bez zadržavanja pažnje, negativno utjecao na našu čitalačku pismenost? Iako zemlje sve više ulažu u formalno i neformalno obrazovanje, to se očito ne prevodi u bolje vještine pa OECD postavlja pitanje o učinkovitosti svih razina obrazovnih sustava te njihovoj sposobnosti da integriraju cjeloživotno učenje. Još zanimljivije pitanje koje OECD postavlja je: potiču li današnja radna mjesta ove ključne vještine ili su mnogi moderni poslovi povezani s opadanjem vještina, gradimo li kvalificiranu radnu snagu ili nenamjerno pridonosimo smanjenju vještina?
S druge strane, rezultati su ipak malo pozitivniji u dijelu matematičke pismenosti, kod samo sedam zemalja dogodio se pad u postignućima.
Pismenost i matematičke sposobnosti osobito su pale među najslabije obrazovanima na razini velike većine članica OECD-a. Što nam to govori o trendovima u svijetu?
Nažalost, to nam govori samo jedno: nejednakosti u svijetu su sve veće. Obrazovanje može smanjiti, ali i zacementirati nejednakosti u društvu. Mađarska, Izrael i Švicarska stoje najlošije kad je riječ o tome u kojoj mjeri obrazovanje roditelja pridonosi kompetencijama njihove odrasle djece. Prema ovom mjerilu, Hrvatska je u prosjeku zemalja članica OECD-a. Kako komentirate ovaj rezultat?
Ovi nalazi idu u prilog činjenici da socio-demografske varijable i dalje imaju snažan efekt na našu pismenost. Odrasli s visoko obrazovanim roditeljima imali su bolje rezultate od onih s roditeljima s nižim obrazovanjem, u rasponu od 42 do 50 bodova, ovisno o kognitivnoj vještini, pritom su razlike u nekim zemljama izuzetno velike. U Njemačkoj i Švicarskoj razlika iznosi oko 70 bodova, dok je u Švedskoj, Slovačkoj i Španjolskoj razlika manja od 35 bodova. Sve mjere koje OECD predlaže usmjerene su na ulaganja u predškolski i školski sustav. Na prvom mjestu tu su ulaganja u nastavnički kadar i zadržavanje kvalificiranih nastavnika, osnaživanje roditelja i lokalne zajednice kako bi mogli participirati u obrazovnom procesu, razvoj nastavnih praksi koje su responzivne na učeničke potrebe, da navedemo samo neke...
Nastavnička profesija nije dovoljno cijenjena i ta činjenica ima ozbiljne posljedice
INTERVJU NENA RONČEVIĆ
zasto jadni narod da se trudi kada imaju tebe koja sve zna,a posebno eure kasirati.