Molim vas da objavite ovaj odgovor na tekst Josipa Pavičića “Iz Matice hrvatske protjerana sloboda” objavljen 7. svibnja 2010. U svome tekstu Josip Pavičić iznio je cijeli niz neistina koje sam radi punog i istinitog informiranja čitatelja Večernjeg lista dužan demantirati. Tvrdi, na primjer, da Matica “obavlja veliko proljetno čišćenje svoje košnice od najradišnijih pčela”, misleći na dvojicu naših bivših članova, Dubravka Jelčića i Vlaha Bogišića. Ne znam po kojim je to kriterijima “velikim čišćenjem” moguće nazvati odlazak dvojice članova iz Matice.
Ona postoji 168 godina, okuplja tisuće znanstvenika, umjetnika i drugih vrijednih pojedinaca, od kojih su čak četiri tisuće u statusu redovitih članova, a oko osam stotina autora redovito ili povremeno objavljujući svoje radove u Matici ostvaruje, među ostalim, i pravo na honorare. Nije također istina ni to da su spomenuta dvojica “izbačena”; gospoda su se javno, u novinama, izjasnila – jedan da nije član našega društva (Jelčić), a drugi da je Matica za njega prošlost (Bogišić). I što bismo mi nakon toga trebali učiniti? Voditi ih u svojem članstvu protiv njihove volje? Natjerati ih da se vrate?
A kad su već spomenute “najradišnije pčele”, Jelčić i Bogišić sa svojih su uredničkih funkcija u Matici smijenjeni baš zato što su radili s frapantno velikim zakašnjenjima ili pak ugovorene poslove uopće nisu obavili. Kako Pavičić više puta u tekstu navodi da su Jelčić i Bogišić izbačeni iz Matice, ponovit ću da su je oni sami napustili (što je posebno zanimljivo, Jelčić čak drugi put, jer je to već učinio 1994. pa se vratio 2004.), a u posljednjih dvadeset godina iz Matice su isključena samo dva člana, obojica zbog financijskih prekršaja.
Do svojega izlaska dvojica su kolega do mile volje prigovarala Matici godinama. Nikako ne može stajati Pavičićeva tvrdnja da članovima ne dopuštamo slobodu prigovaranja. Tvrdnja da sa “svojim društvom” radim na preuzimanju svih utjecajnih položaja u Matici potpuna je nebuloza i laž. U Predsjedništvu MH sjede neke od najjačih osobnosti hrvatskog intelektualnog kulturnog života pa se pitam koji bi to glavni tajnik ovakvu skupinu mogao izigrati i preuzeti njihove ovlasti. Teška je laž i to da je posljednji skup na kojem su se birali izaslanici Glavne skupštine MH iz Zagreba održan prije dvadeset godina. Osobno sam, naime, sazvao u ime Predsjedništva takav skup, posljednji put 2008.
Volio bih također čuti kako smo to ogranke (kojih ima više od stotinu) “učinili ovisnima o svojoj volji” pa “biramo sami sebe”. Teška je to uvreda za tisuće članova u ograncima koji mukotrpno obavljaju teške zadaće (najčešće) jedinih kulturnih čimbenika u hrvatskim gradovima i općinama. Nadalje, optužuje nas Pavičić da smo skupštinu organizirali u BiH zato da bismo pobjegli od nekih koji bi mogli “pokvariti scenarij”. I to je teška uvreda i neistina, a posebno će zaboljeti naše domaćine koji čine sve što je moguće kako bi što bolje organizirali primanje oko 150 matičara iz cijele Hrvatske i susjednih zemalja.
Da malo bolje prati djelovanje MH, Pavičić bi znao da već od 2004. skupštine održavamo samo izvan Zagreba. I za kraj, kao još jedan dokaz da Matica ne izbacuje članove zato što joj prigovaraju pružam i samog Pavičića, koji neće biti izbačen iz nje, u što mogu biti siguran jer Maticu dobro poznajem, bez obzira na njegova zločesta prigovaranja.