Hrvatska se duhovno budi i u to nema sumnje. Ranojutarnje mise zornice u adventu postale su posljednjih godina pravi hit, a ove godine zagrebačke crkve, koje smo pohodili, bile su prepune ljudi. Često su sve klupe ispunjene do posljednjeg mjesta, pa dio ljudi stoji od početka do kraja mise. Osobito je velik broj mladih, ali i onih vjernika koji su znali zaobilaziti crkvu.
Simbolika noći kao boli
– Na zornicama vidim svoje župljane kojih, na primjer, nedjeljom nema na misi. Doista neobično, zar ne – kaže jedan župnik iz okolice Zagreba.
Zornice u zagrebačkim župama uglavnom počinju u šest sati ujutro, uz poneku iznimku u 6.15 ili 6.30 sati, tj. u sedam kao što je to u zagrebačkoj katedrali. Za odlazak na zornicu valja rano ustati, pa je već i to svojevrsna žrtva, osobito ako se temperatura kreće četiri-pet stupnjeva ispod nule kao ovih dana.
Prof dr. Tomislav Ivančić u tekstu o zornicama piše o fenomenu ‘noći duše’
Iz hladnog zagrebačkog mraka odjednom izranjaju ljudi koji brzim korakom hitaju prema crkvi, u kojoj su upaljene sve lampe i lusteri, zapaljene svijeće na oltaru i adventskom vijencu te započinju prvi taktovi, uz pratnju orgulja, neke od brojnih adventskih pjesama iz bogate baštine hrvatskih napjeva. Čudesno!
– Adventske zornice imaju posebnu draž. Jedni kažu da jedva čekaju da pođu na tu ranu jutarnju euharistiju, da se tamo raspjevaju i da se u ranu zoru nekako duhovno osvježeni vraćaju kući. Drugi pak kažu da im je teško misliti na te dane jer bi htjeli svaki dan prisustvovati zornicama, a ipak je teško rano ustajati svaki dan – kaže prof. dr. Tomislav Ivančić o fenomenu zornica u jednom svom tekstu, razmišljajući kako, zapravo, živimo u stalnoj izmjeni dana i noći, pa nam se čini kao da danju živimo, a noću zamremo.
– Duže ćeš živjeti ako manje spavaš, kažu ljudi. Noć je mračna, ona je pogodna za lopove, kradljivce i zasjede i čovjek je se boji. Danju slobodno hodamo, svi smo na ulicama, svi radimo, danju se sve vidi – kaže dr. Ivančić, objašnjavajući simboliku noći kao znak boli, tjeskobe i muke.
Kao što postoji materijalna noć, postoji i noć duše. Postoje depresije koje ljude muče mjesecima i godinama. Postoje teške napasti i misli kojima se ljudi nikako ne mogu oprijeti. Postoje bolesti, tjeskobe koje ljude tjeraju da viču i uzdišu. Postoje samoće od kojih čovjek osjeća kao da umire. Postoje uvrede od kojih se čovjek nikada ne može oporaviti. Postoje strahovi od ispita, od odlaska na fronte, od umiranja ili gubitka drage osobe.
Ljudi žele da sve te patnje što prije prođu. Oni čeznu da nakon tih mračnih noći svoje duše ugledaju jutarnje svjetlo. Oni vape za komadićem zdravlja, života, sigurnosti. Za malo dobrote i za malo pažnje prema njima. Kao što stražar jedva čeka zoru da se više ne mora bojati na stražarskom mjestu, tako i čovjek koji pati jedva čeka da završi ta patnja, da nestane bol, da ode od njega depresija, da pobijedi sumnje, napasti i zlo. U takvoj noći čovjek jedva čeka jutro. Kad se pojavi zora, on je presretan, kad se pojavi malo olakšanja, svjetla, radosti, nade i mira, tada sve u njemu buja od radosti – objašnjava on.
Drži se kako su zornice nastale još u 5. stoljeću, nakon Kalcedonskog sabora i proglašenja dogme o Mariji Bogorodici, pa su one posvećene slavljenju Bogorodičina lika, što se osobito vidi u pjesmama posvećenim Djevici Mariji. Isprva su se slavile samo subotama u došašću, a nakon toga svakoga dana. U Europi se šire u 15. stoljeću, a u Hrvatskoj su najprije zahvatile sjeverne krajeve i proširile se na jug.
Zornice se nazivaju i rorate, prema ulaznoj misnoj pjesmi “Rorate caeli desuper et nubes pluant justum“ – “Rosite nebesa odozgor i oblaci Pravednog daždite”, prepjev teksta starozavjetnog Izaijina proroštva o spasenju. Međutim, zornice su u mnogim europskim zemljama posve zamrle i više ih nema, a mlađe generacije čak i ne znaju o čemu je riječ.
Crkva želi pridignuti one koji su slomljena srca da ožive i to je tajna ranih misa
Prvi kršćani povezivali su materijalnu noć i noć duše. Noću su odlazili na sastanke i tamo molili i slavili euharistiju kako bi doživjeli zoru svojih osjećaja, savjesti i duše, a onda izlazeći sa sastanaka doživjeli i kraj noći.
Tako su ostale zornice kao jeka biblijskih riječi: srca gore, evo zore, podignite glave, evo, približilo se vaše otkupljenje. Noć je poodmakla, dan se približio. Kraj je patnji, dolazi oslobođenje. Kraj je grižnji savjesti, dolazi oproštenje i otkupljenje. Kraj je preziru, dolazi sloboda i ljubav. Kraj je nehumanosti, dolazi čovjekoljubivost Božja. Tako očekujući u svojim zornicama Božić, kršćani očekuju i konac svijeta, dolazak Isusa Krista, a to znači dolazak boljeg društva, dolazak mira, razumijevanja među ljudima, dobrote i topline u srcima – objašnjava narav zornica dr. Tomislav Ivančić.
Druženja uz kavu i čaj
– Mnogim ljudima su noći duge. Ovisnici znaju da je njihova noć beznadna, alkoholičari se ne nadaju da njihova noć ima svanuće, napušteni nemaju nade da će biti opet prihvaćeni. Bolesni zatvorenik ne nada se da će ugledati slobodu. Ovisnik o svojim zločinstvima ne nada se da će opet biti častan čovjek. Čovjek stisnut grijehom ne vidi više nade. Svima njima žele zornice reći da će zora sigurno stići. Jer »Sunce pravde« dolazi u Isusu iz Nazareta. Svaki Božić obnavlja tu nadu. Crkva dovikuje čovječanstvu da se nada, Crkva želi pridignuti one koji su slomljena srca, da ožive – kaže on, a današnji fenomen popularnosti zornica to u ovo adventsko vrijeme potpuno potvrđuje.
U mnogim župama nakon zornica župnici i angažirani vjernici laici organiziraju kratko druženje uz kavu i čaj, nakon čega svatko kreće na svoj posao, u užurbanu gradsku svakodnevicu, na gradske ulice na kojima se razdanilo hladno zimsko jutro i koje počinju pulsirati svojim svakodnevnim ritmom.
– Zora već sviće, dolazi dan i kraj tvojih muka. Ustani danas ranije, sjedni na rub kreveta i zavapi Bogu. Sjeti se da te on voli, to više što si patnik. Sjeti se da je Bog svemoguć, prihvati svoje muke i predaj ih u njegove ruke. Doživjet ćeš kako prihvaćena patnja oslobađa od patnje kad je s Isusom. Nemoj očajavati. Dan se bliži – poručuje prof. dr. Tomislav Ivančić.
Bogu hvala. To je istinski Božić, onaj s Isusom koji se rađa u našim srcima, a ne u našim shopping centrima! S Novorođenim koji svojim rođenjem uvijek iznova donosi poruku mira, radosti i ljubavi. Na svu sreću, duhovno biće hrvatskog čovjeka još uvijek postoji-dapače. Lp