Iako ga se uvijek vezivalo za SDP iz kojeg je izišao prije više od 25 godina jedan od naših najuglednijih dramaturga, teatrologa, teoretičara književnosti i kazališta, bivši dekan Akademije dramskih umjetnosti, pjesnik i kritičar Vjeran Zuppa okrenuo se konkurenciji. Na zamolbu bivšeg SDP-ovca, a danas predsjednika stranke Demokrati Miranda Mrsića, Zuppa je pristao voditi nestranački savjet te stranke, pomoći im izraditi nove politike i okupiti ugledne ljevičare koji će biti dio spomenutog savjeta. Kako se i zašto odlučio na novi angažman, ali i što misli o Milanoviću kao kandidatu za predsjednika, a Bernardiću na čelu SDP-a, razgovarali smo u njegovu stanu na zagrebačkoj Trešnjevci okruženi brojnim knjigama, umjetninama i impozantnim nagradama koje je Vjeran Zuppa dobivao u svojoj bogatoj karijeri.
Vodit ćete nestranački Savjet stranke Demokrati koju vodi bivši esdepeovac Mirando Mrsić. Zašto baš Demokrati?
Mirando Mrsić mi je to predložio i razgovori su, doista, potrajali. Dvije su me “stvari“ uvukle u te razgovore. Prvo: odnos prema Mrsićevoj intelektualnoj osobnosti i načinu mišljenja o politici. Ono se ogleda već i u njegovu izboru imena stranke: Demokrati. Ime je jednostavno, ali je među zbrkama naših stranačkih „krsnih imena“ ono politički izuzetno obvezujuće. Drugo: Mrsićeva ideja da stranka Demokrati ima svoj nestranački savjet toliko je sadržajno podcrtala vlastiti naziv da je upravo to, na kraju, i presudilo.
Ima li nade za ljevicu i što će vam biti zadatak?
Engleski filozof Sassoon ima zanimljivu, pa i nezaobilaznu tezu da se današnju socijaldemokraciju može definirati samo iz onoga što socijaldemokrati čine. Niz francuskih teoretičara, politologa i sociologa – a svi su redom ljevičari – oblikuju upravo ova pitanja: je li se narod udaljio od ljevice?; je li se ljevica udaljila od naroda?; što se događa s ljevicom da joj je logika tržišta postala model ukupnosti društvenih aktivnosti? Ne postoji socijalist koji sebe nije zamišljao kao upravljača kapitala. Manjak intelektualnog liberalizma u krilu ljevice stara je i moćna kočnica. Ljevica je forma u opadanju. Međutim: dvije postavke idu, da tako kažem, ususret ljevici. Prva je tu Hobhauseova postavka da liberalizam, ako hoće preživjeti, treba učiti od socijalizma. Druga, a u našemu slučaju posebno važna i aktualna je ona Martellijeva, a koja glasi: „Ljevici trebaju identiteti, a nikako ne restauracija ma kakvog identiteta.“ Ta postavka mi se čini upravo sada izuzetno aktualna i naročito važna kada se umnaža broj manjih lijevih stranaka, kao na primjer Radnička fronta, pa lijevocentrističkih stranaka, a k tome i već šire oblikovana tzv. Amsterdamska koalicija.
Koliko je opasna desnica?
Desničarima je puno lakše. Oni imaju svoje pozicionalne ideologije, „fiksni katekizam osnovnih ideja“, da citiram Eccleshalla. To vam je to sve što danas imate s tzv. suverenistima, Neovisnima za Hrvatsku. Oni su u jednoj poziciji iz koje stalno recitiraju iste teze i time se stalno regeneriraju. Poslušajte Zekanovića, Glasnovića, Esih i Hasanbegovića. Oni stalno regeneriraju svoju libidinoznu, da ne kažem odioznu ljubav za NDH.
Uvijek ste bili društveno angažirani. Je li vođenje nestranačkog savjeta na neki način vaš povratak u politiku?
Ja sam iz SDP-a izašao 1993. godine zbog spora s Ivicom Račanom i problemima sa Statutom stranke koji je napisao Mato Arlović. Smatrao sam da je Statut napravljen tako da pokazuje da je Račan, i teorijski i praktički, kao predsjednik nesmjenjiv. Ima svoje kraljevstvo. Jednom je prilikom na Predsjedništvo došao i rekao kako će dovesti svog budućeg nasljednika kako bismo ga uživo vidjeli i upoznali. Bio je to Davorko Vidović.
Nije postao predsjednik, ali je danas politički tajnik?
Formalist, uglavnom te gore list. To sam već i tada shvatio, a njegovu „inspirativnost“ se vidi i sada kada je postao važan šjor Bernardiću. Pisao mu je npr. dvije stvari: novi statut SDP-a i novi program pod naslovom „Za dobro društvo“. Ni taj naslov nije smislio on nego ga je – recimo to pristojnim jezikom – „preuzeo“ od oca veleposlanika Galbraitha. To je jedna ekonomsko-politička knjiga manjega opsega, ali koja je imala velik odjek u Americi i koju vrijedi pročitati. Mislim, zbilja su Bernardić i Vidović jedan drugome sasvim „dobro društvo“.
Što mislite o aktualnoj političkoj situaciji?
Rado bih počeo od jednog palindroma iliti „rečenice obostranke“, a koja glasi „Ide vrijeme, pate ljudi“. Palindrom je, naime, rečenica koju možete pročitati slijeva nadesno i zdesna nalijevo – slovo po slovo – i glasi sasvim isto. To je ono što mislim o političkoj situaciji u kojoj se nalazimo, koja je najgora od kada znam za sebe, pa čak i uz sve činjenice koje imam u svojoj obitelji. Rodio sam se u Splitu, u Kraljevini Jugoslaviji, slušao sam jauke naših mladića koje su Talijani tukli u podrumima općine, svjedočio dolasku NDH u Split, kad su se na Solinskoj cesti ljuljali ljudi obješeni o one stare stupove od struje. Dva sam režima vidio i zapamtio na taj način.
I svejedno kažete da je danas najgore?
Očekivanja su bila bolja čak i s Tuđmanom i njegovom koncepcijom demokrature, a to je složenica demokracije i diktature. Ostavio nam je, međutim, u nasljeđe kleptokraciju. To je, po definiciji, vladavina onih koji koriste legalnost svoje vlasti za krađu društvenih dobara. Moram kazati da ovo sada jako teško podnosim. Neke stvari ne idu, ne možete ih zaboraviti. Moj otac, profesor engleskog i talijanskog jezika, otišao je u partizane, ranjen je u Bosni u obje noge, nakon čega je prebačen na Vis, pa u Italiju gdje je prebacivao naše ljude u El Shatt. Imao je tamo i čin engleskog poručnika. S druge strane, moj barba, mamin brat, kirurg Srećko Dragičević, bio je gorljivi starčevićanac kojeg je Ante Pavelić hitno „otputio“ za atašea za kulturu u Madrid, kamo je i otišao i više se nikad nije ni vratio u Hrvatsku. Godine 1945. sasvim je izašao iz politike. Zaposlio se u struci u Auli Cahal, poznatoj madridskoj bolnici. O tome koliko je tamo stalno pomagao našim mladićima posebno mi je pričao Boris Maruna. Pjesnik i kasniji naš ambasador. Barba je mog oca zvao sveti partizan, moj otac njega blaženi ustaša. Bio sam i u Madridu s ocem kod barbe, slušao sam njihove razgovore, upoznao i druge imigrante. Moram kazati da je ta naša inteligencija u emigraciji bila dosta zanimljiva. Imali su i zanimljivu tezu, da je Tito apsolutni politički genij što se tiče vanjske politike. O unutarnjoj politici Tita mislili su, dakako, sve najgore. Uglavnom, to vam govorim jer mi često padne na pamet način na koji su razgovarali „blaženi ustaša“ i „sveti partizan“ kao i činjenica da su razgovarali o svemu, pa i o Bleiburgu i jamama, pa tražili odgovor što bi Hrvatska trebala napraviti da se više nikada ne dijeli. Toga se naročito sjetim kad vidim i slušam gospođu Esih, gospodu Hasanbegovića, Zekanovića i Glasnovića u Saboru.
Oni žive od te retorike, koriste je za svoje interese?
Ne znam za što to koristi, ali znam da se služe jadnim i bijednim političkim jezikom. A o Glasnovićevu, pak, mogu govoriti samo kao o posebnom obliku urlanja. Zato se i zove Glasnović. Mogao se zvati i Urlatović.
Nomen est omen?
Da, pa to i jest tako. Većina naših prezimena i jest izvučena iz nadimaka. O tome je akademik Ježić napisao izuzetno značajnu studiju.
S obzirom na to da idete na čelo nestranačkog savjeta Demokrata, je li to znak da ste definitivno digli ruke od SDP-a?
Jezik kojim Bernardić govori slušamo od 1945. godine. Moje su simpatije za SDP sada vezane za samo određeni broj vrsnih esdepeovaca koje redovito pratim u Saboru.
Svojedobno ste kazali da ne možete više slušati Bernardićeve tupaste frazetine?
Rekao sam ja i gore stvari za njega. Napisao sam da je izašao iz Bandićeva šinjela gdje je bio 18 godina pa ni ne postoji bez bandićevštine i Bandića koji je jedan fenomen. Ja Bandića, na moju sreću, poznajem još dok je bio šesti pomoćnik na Pešćenici i Račanov potrčko. Upoznao sam ga kada su se održavali izbori za kandidate za gradski komitet kada smo Stipe Ivanišević i ja dobili najviše glasova. Bandić je tada bio sluga pokorni, a Račan je smatrao kako mu je upravo on donio neke glasove na Pešćenici pa ga je rado imao. No iako Bandića poznam i iako sam završio dva semestra kod poznatog pariškog psihoanalitičara Lacana, moram priznati da mi je teško dati mu dijagnozu. On je političar bez dijagnoze. Svaka koju sam mu pokušao dati nije bila dostatna.
Znači i dalje ne dajete Bernardiću ni malo kredita?
Kod mene po tom pitanju nema promjene. Bernardić je sada postao samo malo oprezniji, ali on ima riječi koliko ima i zna koliko zna. To što je završio fiziku mene u ovom smislu ne impresionira. Sada mi se čini da radi i jedan politički viraž sa Zoranom Milanovićem jer mu je cilj biti što dulje na čelu stranke, produljiti svoj vijek. Ali ne bi me iznenadilo i da ga na kraju pokuša prevariti.
Mislite na predizbore?
Ako ih i bude, mislim da će se Milanović onda povući. Predizbori bi razbili SDP u ovom trenutku.
Imate zanimljivu povijest odnosa s Milanovićem. Danas ste u dobrim odnosima, ali nekad nije bilo tako?
Da, od naslovnice Globusa „Tko je to Zuppa“ do danas. Ja sam se i sada zgrozio njegovom izjavom o mami lekarki. Što mu je to trebalo? U debati s Plenkovićem on je bio za klasu bolji, ali onda mu takvo što izleti i sam sebe poništi. Žao mi je... Nisam mu to nikad spomenuo, a i što on sebi sada može odgovoriti na to.
Kakav je vaš stav o Milanoviću kao kandidatu za predsjednika Republike?
Kad vidim koga imamo, za sada, na pjatu, kad vidimo što je ponuda, onda je Milanović sigurno više nego dobar kandidat. Od svih koji su ponuđeni cijenim još Tonina Piculu, ali SDP gurati sada u predizbore s Piculom, Milanovićem i Josipovićem napravilo bi samo novu gužvu u stranci.
Što mislite, kakav bi Milanović bio kao predsjednik?
Neki dan je netko rekao da bi Milanović bio puno bolji predsjednik države nego što je bio premijer i to mi se čini kao jedna apsolutno točna formulacija. Imponirao bi onima kojima ranije nije, a oni koji su ga mrzili, zamrzili bi ga još i više. Mislim da bi mu bilo drago opet biti netko s određenom političkom težinom. Takav je, od te je sorte.
Prošli su izbori za Europski parlament. Imate li dojam da se sve stranke nakon tih izbora raspadaju?
Mi jesmo ušli u jedno ozbiljno vrijeme raspadanja mainstream stranaka. Na tim izborima stranke su, uglavnom, samo provjeravale koja je sada njihova glasačka mašina.
I što kažete na HDZ-ova četiri mandata?
Plenković je napravio listu ljudi koji se sviđaju njemu. Ali ja imam strašno kompliciran odnos prema Plenkoviću jer mi se u početku činio onakvim kakav mi se trebao činiti na kraju. Jako me razočarao. Njegov diskurs, njegovi pokušaji da bude ciničan toliko su netalentirani. On je negdje između cinizma, ironije i narcizma. Narcizam, a ponekad gola neuroza, već na samom početku izlaganja ubija mu jezik. Za sve što se dogodilo kriv mu je SDP pa mi je zaista žao što je SDP bio i jedan i pol puta na vlasti. S druge strane, Plenković bi možda neke stvari i napravio da nema jaku unutarstranačku opoziciju. I to ne samo u ljupkom Milijanu Brkiću nego i u dijelu „oveštalih“ postuđmanovaca.
Što mu najviše zamjerate?
Prije svega kleptokraciju. Još jedanput: vladavinu onih koji koriste legalnost svoje vlasti za krađu društvene djelatnosti. Mi se nalazimo u kleptokraciji od Tuđmana do naših dana.
Je li to razlog što je dio ljudi spreman dati svoj glas osobama iz Živog zida, sada Mislava Kolakušića?
Oni su našli ključnu riječ. Kod Kolakušića je to kritika pravosuđa. Pozorno sam ga slušao na početku i sviđalo mi se što čujem. Nastupio je vrlo ozbiljno kao protivnik kleptokracije i to se ljudima dopalo. To je nedvojbeno. Sad kad se zavrtio i izvrtio strukturu kojom će postati vlasnik države, držim da bi ostvario gori oblik autoriteta i demokrature nego u Tuđmanovo doba.
Neki vide i veliku koaliciju HDZ-SDP na vlasti?
Ne mogu odgovoriti na pitanje idemo li prema tome jer ne znam odgovor na to pitanje, ali sam do krajnjih granica protiv toga. Uzmite ta dva politička sadržaja – SDP u kojemu je i dalje Bernardić na čelu i njegovi poslušnici i poslužnici s jedne strane, i s druge strane HDZ. To je dovoljno. Nakon toga, takve kombinacije, više ne bismo imali SDP. On bi apsolutno nestao.
Nestaju li i hrvatski intelektualci i jesu li zakazali s obzirom na stanje u državi i društvu?
Intelektualcima su se sada pokazali oni koji dolaze s nekih fakulteta koji su protiv rektora Damira Borasa. Naime, oni su jedini koji su po Sartreovoj definiciji intelektualca „izašli iz okvira svojih nadležnosti“. Biti za Borasa znači raditi protiv zagrebačkog Sveučilišta. Bio sam dekan Akademije dramskih umjetnosti, ondje sam sjedio, znam kako to ide. Ondje su vam većinom polit-šutljivci, mučaljivci... Brinu se, reklo bi se po splitsku, samo „za svoje katrige“ i to su im u okviru njihovih nadležnosti glavne brige.
Video: Premijer Plenković o aktualnim temama
Poštovani, G-dine Zuppa! Kleptokracija je postojala davno prije pokojnog predsjednika Tuđmana, samo se vi kao toga ne sjećate?!