Zagorac s alt-saksofonom, dečko koji je doručkovao s radnicima u elektrani Černobil i pio pivo u pubu u Sjevernoj Koreji, pizza-majstor koji je iz krušne peći izvukao više od sto tisuća jela, panker iz vlaka, majstor koji je prošao tisuće kuća uvodeći internet, čak i pao s krova... Uostalom, jedan od rijetkih na planetu koji se iz Pyongyanga uspio kući javiti – mobitelom. Viktor Šimunić (30) nije tek nezavisni vijećnik iz Oroslavja, dečko s upaljenim diktafonom i lovac na uhljebe i političke trgovce, kako smo ga upoznali ovih dana. Njegova priča, koju je na suncu dvorišta u Stubičkim Toplicama točno na 30. rođendan ispričao za Nedjeljni, puna je života. Bio je na mjestima koja mi drugi, vjerojatno, nećemo vidjeti. Pa da čujemo, bar ovako.
– Bio sam prvi Zagorac, nakon Tita, koji je posjetio Sjevernu Koreju... – smije se Šimunić, kojeg od djetinjstva zovu – Šeki.
– Imam i rakiju iz Sjeverne Koreje, ostalo je još pola boce. Želite probati? Rođendan mi je, okrugli...
Na njemu trenirka koju nose olimpijci države Kim Jong-una, a na stolu razglednica – uspomena na osvojeno Svjetsko nogometno prvenstvo. Plagijat, dakako, no u najkontroverznijoj zemlji na planetu vjeruju da su njihovi – slavili u finalu. Manje važno.
– Borio sam se uvijek za sebe. Kao klinac, s deset let, tu dolje u Oroslavju skupljao sam lopte na nogometnim turnirima. Cijeli bih dan trčao oko igrališta, a onda podvečer s guštom popio coca-colu i pojeo pizzu u restoranu Oro–Goro, kao nagradu za taj dječji trud.
Mladost je, kako kaže, proveo u vlaku.
– Stubičke Toplice – Zabok – Glavni kolodvor. I natrag. Po četiri sata bih putovao do škole, a išao sam u Teslu, našu najpoznatiju tehničku školu. Bio sam među najnižima u razredu, a moj zagorski naglasak i pankerski stil bili su drukčiji. Imao sam dugu kosu i nosio majice s natpisom Clash. Uvijek sam nešto htio, po svom...
Koliko ste provodili vremena u vlaku?
– Četiri sata. I uvijek sam, naivno, mislio da ću učiti u vlaku. Netko bi izvadio karte i do kuće bismo kartali belu. Bio sam kao klinac boležljiv i opet često vlakom išao u Klaićevu. Tako da sam, zapravo, odrastao u vagonima. I zavolio putovanja vlakom. Vozio sam se i na relaciji Peking – Šangaj, u najbržem vlaku na svijetu, koji juri više od 400 kilometara na sat.
Primijeti li tu brzinu putnik u vlaku?
– Ne... Da nema digitalnog cajgera, ne bih ni znao kolika je brzina. Prešao sam cijelu Europu vlakom, bio skroz do Lisabona pa do Rusije. I svi imaju brze vlakove, bolje od naših, jedino su u Poljskoj na našoj razini. Možda i lošiji. Evo primjera, od Moskve do St. Peterburga, što je dionica od otprilike 700 kilometara, stigao sam za tri sata... To nam treba!
Djevojke za udaju u Sjevernoj Koreji
Što vam je bio prvi posao?
– Pranje suđa. U to doba pankerskih srednjoškolskih dana. Prao sam suđe u Oro–Goru. Odrastao sam u toj kultnoj zagorskoj pizzeriji, kod gospođe Marije. Pa sam nakon sudopera počeo raditi umake, tjestenine, pa kuhati... na kraju sam bio pizza-majstor, radio osam godina, ispekao tisuće pizza.
Koliko pizza?
– Ah, tko će ga znati. Ali, puno. Možda i stotinu tisuća.
Što ide u carbonara-umak?
– Špek, jaje, parmezan, mlijeko, vrhnje...
U sobi je alt-saksofon. Gdje ste svirali?
– Svugdje... Čak i po sprovodima. Uvijek sam se borio za financije – govori.
Glazbenici koji sviraju na Mirogoju ili Miroševcu, zovu te gaže – Mirogojska rivijera, Miroševac rivijera... Gdje ste vi svirali, na kojim grobljima “gažirali”?
– Oroslavje, Kraljev Vrh, Donja Stubica, Gornja Stubica, išli smo nekad i u Zagreb. Ja sam svirao saksofon, a bilo je tu i truba, klarineta, trombona, krilnica, basova... Limena glazba. Nije to bio neki novac, možda 50 kuna, ili 100, ali za klinca u srednjoj školi idealno. Svirao sam bas-gitaru u crkvenom zboru župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije, imali smo i crkveni bend u kojem sam i pjevao. Nastupali smo i po festivalima, pa i na svadbi pjevao sa slomljenom nogom.
Pjevali ste i na svadbama?!
– Dva mjeseca prije puta u Sjevernu Koreju vjenčali su se prijatelji Filip i Mateja. Plesao sam na podiju i oko ponoći iskočila mi je patela. Kost je virila kroz hlače. I nisam htio otići na hitnu, pa tko sa svadbe odlazi u ponoć?! Nekako sam rukom vratio koljeno na mjesto, uhvatio podvezicu, otpjevao jedan set. Tek u pet ujutro fotograf me odvezao u Zabok na rendgen. Longetu i štake nosio sam sve do četiri dana prije ulaska u zrakoplov.
Koliko je Hrvata bilo u Pyongyangu?
– Znam za još šestero ljudi, možda nas je bilo desetak. Kažem, prvi sam Zagorac nakon Tita koji je tamo otišao...
Kako ste se odlučili na taj put, ipak glava tamo može biti u torbi?
– Bio sam na Kubi i, kad sam se vratio kući, prvo su me pitali: “Kamo ćeš dalje?” Sjećam se te večeri, pili smo rum Havana club i pušili cigare Montecristo, koje sam donio s puta. Tamo sam ih platio 12 kuna po komadu, kod nas su desetak puta skuplje. I pitaju me kumovi: “Kamo ćeš dalje?” I ja ispalio: “Pyongyang”. Prijatelj Zlatko Barić rekao je: “Idem s tobom!” A štos je u tome da on dotad nikad nije letio avionom, a prvo putovanje bilo je – zemlja Kim Jong-una.
Koliko stoji takav put?
– Sve ide preko agencije, odabrali smo Koryo Tours, mislim da je cijena samog aranžmana bila oko 1000 eura. I ukrcali smo se na avion, prvo za Dubai pa za Peking te zatim za Pyongyang. Nas dvojica Zagoraca, ja sam na pistu sišao prvi (smijeh), dvoje Novozelanđana, bračni par iz Hong Konga, jedan Švicarac, Kanađanin i Australac.
Ima li u Sjevernoj Koreji djevojaka za udaju? Kao, recimo, u Imotskom kod Gangstera?
– Pitao sam ja tamo: “Mogu li se doseliti k vama?” Rekli su mi da nisu imali takav upit, da je to nemoguće. Mislim da nema teorije da stranac pronađe djevojku u Sjevernoj Koreji. Iako, lijepe su Korejke, simpatične, svijetle puti, crne kose...
Što vam je ostalo u pamćenju?
– Kada smo sjeli u autobus u zračnoj luci Pyongyang Sunan, vodičkinja je počela govoriti o zemlji, o povijesti, i rekla je: “Naš predsjednik Kim Jong-il je mrtav. Ali, on će biti naš vječni predsjednik.” Neobično mi je to bilo. No, o čemu god govorili, jako su ponosni. A ako im uzvratite poštovanje, tada se događa klik. Ipak, imao sam i nelagodnih situacija, kada smo bili u Demilitariziranoj zoni, onoj u kojoj će se dva mjeseca kasnije naći Donald Trump i Kim Jong-un, jedan me general, koji nas je kao grupu dočekao, pitao: “Što sad misliš, već si dugo u zemlji, tko je započeo rat između Sjeverne i Južne Koreje?” Nešto sam diplomatski odgovarao, jer sjetio sam se priče o strancu koji je završio u zatvoru jer je, eto, skinuo plakat u hotelu sa zida. I svjestan si, kao gost, da se tako što može dogoditi ponovno. Kad vodič kaže: “Ostavite mobitele u autobusu”, ti to i činiš.
Kako se zabavlja narod u Sjevernoj Koreji, rade li kod njih kafići?
– Bili smo u radničkoj pivnici u centru metropole. Golem prostor, u njemu stane nekoliko tisuća ljudi. I neobično, prvo što sam primijetio bilo je da nema stolaca. Svi piju stojećki. I nema nove narudžbe. Naručiš jedno pivo, ili njih 50, ali kad popiješ, ideš van. Jer već nekoliko stotina ljudi čeka u redu ispred pivnice. Boljelo me tih dana koljeno, tek sam sišao sa štaka, a kad sam tražio stolac u kafiću, konobarica je rekla: “Nemamo”.
Jeste li mogli snimati mobitelom u Sjevernoj Koreji?
– Jesam.
Kako ljudi tamo žive?
– Usudio bih se reći da žive s manje brige od nas sa Zapada. Koliko god to iz naše perspektive zvučalo ludo... Ali, država se brine o njima. Automobil nema nitko, imaju besplatan stan, ako tko što posjeduje, to je – bicikl. Nema kredita. Njihov je zadatak brinuti da budu što bolji ljudi, da osnuju obitelj, budu dobri radnici. Neobično je, recimo, što su djeca u vrtiću od ponedjeljka do subote, samo su nedjeljom obitelji kod kuće. Ne veličam taj sustav, ali oni se brinu o svojim ljudima.
Koje još anegdote pamtite?
– Završili smo, mi iz grupe, jednu noć u kasinu. Trebate znati da je zabranjeno kockanje, pa i ulazak u kasino za domaće. Ali, ovom su vlasnici Kinezi. I ušli smo te shvatili da postoji Wi-Fi. Usred Pyongyanga internet! Taj tren sam se spojio i javio se svojima doma. To su rijetki uspjeli, zapravo ne znam ni za koga!
Koliko stoji internet?
– Samo je za korisnike kasina. Pa smo morali odigrati nešto. Ruka na “ajncu” bila je 20 eura, imao sam sreće, osvojio sam je i za 20 eura dobio još 20 dolara. Eure tamo nemaju.
Kakve su cijene u dućanu?
– Za otprilike sto kuna dobio sam više od 100.000 sjevernokorejskih vona. Za to sam kupio tri boce rakije, šteku korejskih cigareta, nekoliko piva i slatkiše svih vrsta.
Jeste li se šišali u Sjevernoj Koreji? Dozvoljeno je tek nekoliko frizura? Ona Kim Jong-una te nekoliko varijacija?
– Šišao sam se! Na zidu u frizerskom salonu bilo je 18 frizura. I rekao sam frizerki broj. Bio sam zadovoljan.
U Stockholmu je cijena šišanja oko 800 kuna, za umirovljenike 600... a u Pyongyangu?
– Ne sjećam se. Kunu, dvije.
Kako zarađujete za život?
– Radim kao tehničar u Hrvatskom Telekomu, postavljam ljudima MAXtv, telefon, internet... Eto, kad sam se vratio iz Koreje, umalo sam izgubio glavu na poslu. Stajao sam na lojtri, na četiri metra postavljao satelitsku antenu u Oroslavju, i udarila me struja od 230 volta. Struja je prolazila kabelom kojim nije smjela.
Kako ste preživjeli?
– Nisam se mogao odvojiti od kabela nekoliko sekundi. Zalijepila me. U jednom trenutku, srećom, pao sam s ljestvi te završio dva dana na intenzivnoj. U sobu mi je ušao kirurg i rekao: “Preživio si Sjevernu Koreju, a skoro si poginuo doma u Oroslavju...”
I danas ste na krovovima?
– Trebalo mi je nekoliko mjeseci da se vratim, ali i dalje radim posao kao i prije. I dalje sam na ljestvama, na krovovima. Prošao sam cijelu Hrvatsku. Od Slavonskog Broda do Korčule. Ti su mi dani na otoku fantastična uspomena. Prošao sam od Vele Luke, Prižbe, Blata, Prigradice, Čare, Pupnata, Žrnova, nije bilo mjesta u kojem nisam bio... Tamo je divno.
Na gablecu u elektrani Černobil
A u Černobilu?
– Jezivo... Jedan sam od rijetkih koji je i spavao u Černobilu. Obično turisti dođu i odu. Međutim, ako ljudi tamo rade, a u smjenama su po tri tjedna, želio sam vidjeti kako je biti tamo i noću.
Što se događa noću?
– Spava se (smijeh). Noćio sam u hotelu Desiatka, ima možda deset soba. I treba se i tamo držati pravila. Nema izlazaka, od 22 do 7 sati hotel je zaključan da ne bi tko lutao po Zoni isključenja.
Večera u černobilskom hotelu?
– Pečeno meso i krumpir. A jedan obrok jeo sam i u samoj elektrani, s radnicima. Bio je to radnički gablec. Juha, meso, pire i suhi kolač.
Bili ste u kontrolnoj sobi?
– Da. U kontrolnoj sobi reaktora broj 3. Može se ući i u kontrolnu sobu reaktora broj 4, ali tamo se može zadržati tek nekoliko minuta jer je zračenje tisuće puta jače. Treba znati da elektrana i dalje radi, iako ne proizvodi električnu energiju, već radi kao usmjerivač, ali ljudi su tamo.
Opasno je?
– Tamo je sve opasno. U Zoni isključenja ništa ne smije pasti na pod.
Rekli ste da je jezivo, zašto?
– U Pripjatu i okolici izrasta šuma. Tamo gdje je bilo nogometno igralište, sada je sve zaraslo. Zgrade u kojima su ljudi živjeli sada su usred šume. Nekadašnja velika aleja sada je tek mali prolaz. I jeziva je tišina. To je tišina koju ne možete čuti u sljemenskoj šumi. Jer gore na Medvednici ima ljudi. Tamo nema nikoga...
Cijena za dva dana i jedno noćenje u Černobilu?
– Tristo eura. Radim posao koji nije direktorski, koji je najniži. Terenski. I sve što zaradim ide na putovanja. Skromna, spavam i po zračnim lukama, ali putujem. To mi je strast.
Video: Žarko Tušek podnio ostavku na mjesto šefa krapinsko-zagorskog HDZ-a
Gdje ste još bili?
– Vozio sam se najdužim zip-lineom na planini Jebal Jais u Omanu. Zavezan za sajlu, poput ptice, jurio sam i više od 150 kilometara na sat iznad provalija. Bilo je stresno sve dok nisam krenuo... Bio sam u Emiratima, kupao sam se na plaži Varaderu na Kubi, guštao na Tenerifeu, proputovao vlakom uzduž i poprijeko, bio u Jordanu... prošao sam gotovo 40 zemalja. Pišem putopise, uskoro mi izlazi knjiga. Vjerojatno će se zvati “Licitarom po svijetu”, jer svugdje sa sobom nosim licitarsko srce na kojem piše “Zagorje – Bajka na dlanu”.
Što je sljedeće?
– Od Lisabona do Vijetnama vlakom. Napraviti najdulju rutu koju se može. Htio sam i na Antarktik. Turkmenistan sam gledao, ali sad sve stoji...
Kako se zove rakija iz Koreje?
– A tko će ga znati, tko bi to pročitao... Ali, jača je od naše domaće!
Uvijej se borii za financije??? Sviđa mu se tito i s koreja. Sretan put.