Biciklima ćemo osvojiti Himalaju, a tajno su nam oružje – palačinke

Davor Ružić profesionalni je vozač kamiona iz Trnja, a Milo Pilski iz Gračana inženjer je strojarstva. I svaki dan nakon što odrade “šihtu” ti se prijatelji nađu i biciklima prijeđu i do 60 kilometara. Najčešće voze nasipom ili na Sljemenu, a ne smetaju im ni kiša i snijeg pa ni ove paklene vrućine. – Što se mora, mora se – kažu smijući se. Dvojac će se u rujnu okušati u najtežem brdskobiciklističkom natjecanju na svijetu, onome na Himalaji.

Do visine od 3800 m

– Riječ je o natjecanju “Hero MTB Himalaya 2019.” Traje devet dana, a nakon prva četiri dan je pauza pa se nastavlja još toliko. Svaki dan prijeći ćemo 60 do 80 kilometara, a spavati u kampovima na Himalaji – objašnjavaju Ružić i Pilski, koji će krov svijeta pokušati osvojiti kao dvojac pod nazivom CRO MTB Team.

Bicikliraju, kažu, otkad znaju za sebe, a prije nekoliko godina tu su ljubav podigli na ozbiljniju razinu. Tridesetjednogodišnji Milo aktualni je i višestruki hrvatski prvak u brdskom biciklizmu, a i tridesetosmogodišnji Davor redovito je na postoljima. Upoznali su se prije nekoliko godina, odmah su “kliknuli” i počeli zajedno odlaziti na utrke. A nema gdje nisu bili. Sudjelovali su na gotovo svim brdskobiciklističkim natjecanjima u Hrvatskoj, a nakon što su se nedavno natjecali u utrci na otocima Krku, Rabu, Cresu i Lošinju, shvatili su da im treba, kako kažu, nešto žešće.

A natjecanje na Himalaji to svakako jest. Osim planinskog terena, velik je izazov i visinska razlika. Neće, objašnjavaju, voziti u jednom smjeru ravno do vrha, već, ovisno o danu i trasi, mijenjati nadmorsku visinu, a doći će i do visine od 3800 metara nad morem. A ondje je i niski tlak. Ipak, osim puno bicikliranja, posebne pripreme i nemaju.

– U teretanu baš i ne idemo, a kako bismo se navikli na visinsku razliku i nadmorsku visinu, namjeravamo skoknuti i do Austrije – ističu Ružić i Pilski te dodaju kako ni u prehrani nemaju posebnih restrikcija.

– Najdraže nam je prije utrke “mrknuti” pizzu. A tajna je uspjeha i u palačinkama – šale se.

Ništa im nije teško pa su se nedavno, u petak nakon posla, uputili na utrku u Vodice, a dan poslije vozili su u Bjelovaru. U međuvremenu su stigli “odraditi” i momačku zabavu, a u ponedjeljak ujutro išli su na posao. Kažu da suprugama njihova tako aktivna svakodnevica nimalo ne smeta. Redovito ih prate na utrkama po cijeloj Hrvatskoj, a najradije idu na more.

To je poput ovisnosti

Biciklizam u Hrvatskoj, ističu, nije popularan kao, primjerice, nogomet, a utrke su “skup sport”. Sve to košta, dodaju, pa traže sponzore jer bi im svaka pomoć dobro došla. Najdraži im je dio vožnje biciklom stalno pomicanje granica, ali i osjećaj slobode te adrenalina kada brdo prođu brže nego prethodni put.
– To je poput ovisnosti – objašnjavaju. – A najgori su dio ozljede. Ključnu sam kost slomio nekoliko puta. Baš zbog specifičnog načina pada s bicikla, ona najčešće strada. Često se u našim krugovima može čuti da niste biciklist ako niste slomili ključnu kost – kaže Milo.

Za osvajanje vrha svijeta nemaju posebnu taktiku, važno im je preživjeti, objašnjavaju kroz smijeh. S obzirom na to da nastupaju kao tim, važno je da jedan drugoga motiviraju jer ako odustane jedan, ispadaju obojica. Ipak, ističu, za dobre rezultate ključna je upornost, ali i velika ljubav prema onome što radite.