Zagrepčani se oprostili od poznatog arhitekta koji je iznenada preminuo

Zagrepčani su se oprostili od arhitekta Christiana Rendulića koji je iznenada preminuo u 46. godini života. Poznati arhitekt preminuo je od srčanog udara u subotu 22. srpnja, a posljednji ispraćaj održan je prekjučer na zagrebačkom krematoriju. 

Rendulić je projektirao neke od najpoznatijih restorana u Zagrebu poput El Tora, Apetit Cityja i Timea, a njegova iznenadna smrt potresla je mnoge. 

Emotivnom porukom od njega se oprostila arhitektica Zrinka Paladino čiji status prenosimo u cijelosti: 

"Mirno spavaj, dragi Kiki

Ispratili smo danas Kikija.
Mirogojski krematorij, kako god velik, nije mogao primiti sve prijatelje koji su se došli oprostiti od Christiana Rendulića.
Nikad ga nismo zvali tako. Ne bi ga tako zvali niti da smo se štogod ljutili na njega. No razloga ljutnji na Kikija nije bilo.
Kiki je bio smijeh i veselje naše rane mladosti, pogotovo generacije 1991. upisane na zagrebačke fakultete. Upoznala sam ga upravo tada, na Arhitektonskom fakultetu, na kojeg je došao iz Građevinske škole pa je tehnikom crtanja i projektiranja prednjačio pred svima nama. Prvi je savladao i kompjutorske arhitektonske programe pa i u tome bio najjači. No nije se zbog toga pravio važan i uvijek je bio tu i bio je voljan pokazati i pomoći.
Kiki nas je sve odreda zvao ”Malecka”, čak i one koje su bile više od njega.
Kiki se nikada nije ljutio. Niti kada bismo pali poneki ispit, niti kada bismo mu Tanja i ja nakon dugih noći iscrtavanja programa i natječajnih radova kod njega u stanu pojeli sav grašak koji je mukotrpno na mjestima stabala i drvoreda bio slagan po našim urbanističkim maketama prije fotografiranja. Samo bi nas uz smijeh upozorio: ”Malecke, prduckat ćete…”
Bio je prijateljska svjetlost.
S Kikijem nas je, nas nekoliko studentica s Arhitekture i Stomatologije, povezao smijeh. Smijeh i vedrina koji su obilježavali čitavo njegovo društvo prepuno zgodnih, talentiranih i dobrih momaka, koji danas, vjerujem i znam, predstavljaju intelektualnu i poslovnu kremu zagrebačkog društva.
Kiki je bio dobar. Na današnjem ispraćaju, obilježenom krasnim govorom akademika Velimira Neidhardta, dvoje je muškaraca iza mene u tihom razgovoru iskreno olakšalo dušu:
”Pa zašto on? Bio je bolji od svih nas. Uvijek nasmijan. Nije bio baba kao mi ostali.”
I bilo je upravo tako.
Nikada ružne riječi, samo veliko srce i golemi osmijeh, koji sigurno ne krasi nijednu hrvatsku obitelj kao što krasi obitelj Rendulić. Mamu Dubravku, tatu Ivana i brata Dominika. Osmijeh, dobrota, velikodušnost i gostoprimstvo odlike su Kikijeve obitelji. Obitelji u čijem smo stanu na Zelenom valu i na čijoj smo vikendici u Zagorju uz neizmjerne količine smijeha ludovali, jeli, pili, voljeli… Živjeli, zapravo.
Kiki je volio lijepe stvari. Volio je prelijepe žene i divio im se. Čekao je i dočekao Teu. Nisam ni mislila da će se vezati uz manju ljepotu. Kasnije od većine nas koji smo se poženili i poudavali nešto ranije dobio je i preslatku Lunu, koja je kroz šest godina svog života sigurno dobila više očinske ljubavi no što većina drugih ljudi dobije kroz nekoliko života. Da ih može proživjeti nekoliko. Sigurna sam da će Luna i odrastati praćena njegovom ljubavi jer Kiki ne napušta obitelj i prijatelje. Naći će on načina da uvijek bude tu kako je bio i danas uz Arsenovu “Tamo da putujem”, koja dodiruje i Brač koji je toliko volio i na kojem smo također proveli neka od najljepših ljeta naše mladosti. Ratom obilježene, no ipak lijepe mladosti.
Dugo ga nisam vidjela i danas mi je zbog toga neizmjerno žao. Nisam ga jako dugo niti srela, kao da ne živimo u istom gradu. Vjerojatno je to tako s dobrim ljudima. Uvjereni smo da su oni uvijek tu negdje oko nas i premalo se trudimo. Iscrpljuju nas oni lošiji, većinu vremena provodimo razmišljajući o njima, a smatramo da one dobre ionako imamo uza se.
Kikijev odlazak dokazuje suprotno.
Treba voljeti i paziti na dobre ljude. Oni loši to ionako ne zaslužuju.
Brojna sjajna arhitektonska ostvarenja, uređenja interijera poslovnih, društvenih i posebno stambenih prostora ostaju iza njega. I ona su prepoznatljiva i o njima će trebati uskoro nešto napisati jer u Kikijevim prostorima vlada dobra energija, dobro svjetlo i atmosfera, kao što je vladala i u prostorijama koje bi za života ispunjao svojim zaraznim smijehom.
Prikladno ga je ispratila pjesma ”Somewhere over the rainbow” jer svi mi znamo da je on svoju dugu zaslužio. Nama ostaje samo da mu zahvalimo na zajedničkim godinama, prijateljstvu i ljubavi.
Nadam se da će njegova obitelj uspjeti pronaći utjehu u činjenici da su imali sina, brata, muža i oca kakvog se teško nalazi, a prijateljima, poput mene, ostaju uspomene na divnog prijatelja i velikog čovjeka.
Ljudinu, koja je opravdano sve nas nazivala ”Maleckima”."