U vrijeme kada je zemlja bila glavna imovina, ugarsko-hrvatski kraljevi, počevši od Ladislava, različitim su darovnicama davali Zagrebačkoj biskupiji zemlju. Među tim posjedima bile su zemlje i sela smještena na sjeveroistočnom dijelu današnjeg Zagreba. Zemlju su bili dužni obrađivati stanovnici tih sela koji su kao kmetovi bili opterećeni nametima.
Ukidanjem feudalnih odnosa 1848. postupno su se seljacima smanjivali nameti, ali su i dalje teško radili na zemlji. Darovnice od 13. do 14. stoljeća prvi su pisani dokumenti u kojima se spominju sela s ovog područja, a među prvima se u ispravi kralja Emerika iz 1201. spominje Čučerje. Središta ovoga kraja s vremenom je postalo Čučerje i Granešina gdje se grade raskošne crkve koje uz škole postaju središta organiziranog društvenog života. U Čučerju se nalazi crkva Pohoda Blažene Djevice Marije koja se gradila od 1728. do 1735. (prva crkva spominje se još 1334.).
Još su 1737. u Čučerju mušku djecu podučavali orguljaši, a prvi među njima bio je Janko Kuković. Godine 1835. prvi je put otvorena škola koja se nalazila u crkvenoj zgradi gdje se skupljala desetina. Učitelj je bio školnik-orguljaš Gjuro pl. Celinić, a podučavao je čitanje, pisanje, računanje i vjeronauk. Nova svjetovna škola otvorena je 1859. godine, a danas Čučerje ima suvremeno uređenu školu.