Odvest ću te na Savu. Na nasip kod Trnja. Hajde!
Daj mi ruku, ne brini i ne gazi toliko pažljivo…
Neće te progutati zemlja, pusti te priče. Hajde…
– Vidim rijeku i odavde – pokušala joj je promijeniti naum.
– Vjeruj mi, nije rijeka da se gleda – ispalila je, pa je zgrabila za ruku.
– Nećeš valjda u Savu? – vrisnula je, gurajući instinktivno stopala jače prema zemlji u namjeri da se zakopa na mjestu...
– Naravno da neću. Hajde – povukla ju je koristeći se svom snagom sada već načetog tijela…
– Zašto me onda vučeš na sam rub? Upast ću u Savu – nazalnost u govoru svjedočila je panici one koja u rubu korita nije vidjela ništa privlačno.
– Da osjetiš proljeće – ispalila je…
– Proljeće? – otvorila je oči toliko jako da su joj se na rubu šarenice i bjeloočnice jasno vidjeli obrisi leća.
– Da – nasmijala se.
Uvjerena sam da sam u tom smijehu čula ludost. Pomahnitalost. Samoubilačku misao.
I pustila se…
– Proljeće na Savi... ali proljeće još nije stiglo u Grad – nastavila je.
Osjetit ću sve, samo proljeće ne, pomislila je koračajući nesigurno, osjećajući kako sve dublje propada u zemlju dok se približavala rubu...
– Ovo je jedino mjesto na koje proljeće stigne i prije nego što ga drugi prepoznaju u gradu – kazala joj je dok su se držale za ruke na rubu rijeke.
– Zatvori oči!
Kakav osjećaj! Zemlja pod nogama toliko je meka – to je Sava i sve druge vode, sav snijeg prikupljen dok proljeće putuje prema tvome gradu. Voda koja se izlila izvan korita pa se povlačila ostavljajući tlo mekim.
Ovo drugo – to je miris.
– Nije ugodan – odgovorila je.
– Kao ni ljudi… I oni ostavljaju mirise – spretno ju je dočekala.
A to, to je vjetar. Još hladan, nošen na sunčani dan, dovoljno podmukao da te drži prisutnom na rubu korita rijeke. Baš kao i proljeće.
Toplo, vražje, prevrtljivo, razbuđujuće… Jednostavno – proljeće.