Genijalci. Tako bi se bez pretjerivanja u jednoj riječi mogli opisati mladi informatičari iz XV. gimnazije koji su ovoga tjedna ponijeli titulu najboljih na planetu na sveameričkom natjecanju ACSL All-Star u mjestu Nashua pored Bostona, i to u konkurenciji 200 srednjih škola iz cijeloga svijeta.
A đaci iz MIOC-a na pitanje jesu li im zadaci koji su drugima zadavali glavobolje bili teški, skromno odgovaraju: Nama baš i nisu…
Bako, to ti je 109
– On je uzeo olovku, napisao brojeve 1, 0 i 9 i rekao: bako, to ti je sto devet. Imao je tada jednu godinu – prisjeća se Slavica Šinto, ponosna baka Dominika Fistrića koji je uspjehom na svom prvom međunarodnom natjecanju iz informatike obitelj učinio, kako kažu, najponosnijom na svijetu, ali nije ih iznenadio.
– Već je u prvom razredu počeo programirati. Talent je važno prepoznati i onda biti podrška djetetu pa mi nije bilo teško voziti ga i nekoliko puta tjedno u Zagrebački računalni savez iz Donje Pušće, odakle dolazimo – objašnjava Nikolina Fistrić, majka 15-godišnjaka koji i sam priznaje kako njemu informatika jednostavno ide, ali i je puno truda trebalo uložiti da bi se došlo do uspjeha.
Nije riječ o vježbama nekoliko tjedana ili mjeseci prije samog natjecanja, svatko od nas se zapravo godinama priprema da bi došao do ovakvog uspjeha. Tjedno programiraju i 30 sati
Slažu se s njime i njegovi kolege Gabrijel Jambrošić, Patrik Đurđević, Lovro Kalinovčić i Patrik Bošnjak, također učenici prvog razreda koji su činili zlatni junior tim. Učenici drugog i trećeg razreda, Vedran Kurdija, Leonard Inkret, Petar Nizić-Nikolac, Paula Vidas i Ivan Stjepanović bili su u intermediate timu koji je osvojio drugo mjesto, a maturanti Adrian Beker, Robert Benić, Nikola Pintarić, Leon Starešinić i Domagoj Bradač u seniorskom koji je bio najbolji u svojoj kategoriji.
Većina njih informatikom se bavi od malih nogu, a na natjecanju su morali riješiti individualni teorijski dio i grupni programerski. Podrška su im bili mentori, profesori Renata Gjurić i Nikola Dmitrović koji su ih i pripremali za natjecanje.
– Nije riječ o vježbama nekoliko tjedana ili mjeseci prije samog natjecanja, svatko od nas se zapravo godinama priprema da bi došao do ovakvog uspjeha – govori Ivan Stjepanović te dodaje kako tjedno programiraju i do 30 sati te da im upravo zato ovo priznanje toliko znači.
Ovdje mi se sviđa
Iako su bili sigurni u sebe, kažu, još ne mogu skriti oduševljenje na licima kada se sjete proglašenja pobjednika. Bilo je tu i smijeha i suza radosnica, a za nagradu su otišli u obilazak Harvarda i poznatog MIT-a, koji su ih oduševili. Ipak, većina njih se na studiju vidi u – Hrvatskoj.
– Svi me pitaju kamo ću ići, a ja im kažem na PMF u Zagreb – kaže Leon Starešinić. Razlog? Jednostavno, veli, “ovdje mi se sviđa”.
Hahaha. Sva'tko od njih ce otici na MiT, ako mu se ukaze prilika, kao sto bi i svatko normalan. Nasi obicno zavrsavaju tamo na postdiplomskom. Ne znam sto Harvard radi tu, ali ok....