Dvije crtice zagrebačkog Uskrsa. Iako već neko vrijeme uživamo u “blagodatima” kapitalizma u kojem je stalno kriza pa se nema i mora se i petkom i svetkom, neke stvari ipak ne smatram prije svega kulturnima.
Tko je nakon uskrsnog doručka odlučio iskoristiti ono dobro vrijeme i proći malo gradskim ulicama, mogao se iznenaditi. Ne jedan kafić uredno je radio kao da se radi o kakvoj običnoj nedjelji ili čak radnom danu. I bilo je ljudi unutra, zašto i ne. No rad na sam Uskrs smatram, ako baš hoćete, čak i nekulturnim. Čisto sumnjam da je ijedan od tih kafića zaradio, pa čak i toliko da je pokrio trošak hladnog pogona, a kamoli toliko da mu rad na ovaj veliki kršćanski blagdan bude odista profitabilan.
Iako nema ugostitelja koji će reći kako mu ide super i nema briga, ne vjerujem baš da će ih rad na Uskrs iz te krize izvući. Da su otvorili popodne, nekako bih to i shvatio, no oduzimati svojim djelatnicima uskrsni obiteljski doručak naprosto je u najmanju ruku nekorektno. A i nisam vam ja baš neki vjernik, naprosto mislim da neke tradicije treba čuvati. Ova je slučajno stara dvije tisuće godina. Crtica broj dva. Posljednjih dana gledam ja taj glavni gradski trg na kojem je umjesto “uobičajenog” šatora – šuma kućica.
Svega je tamo bilo na tom uskrsnom sajmu, svašta domaće iz obiteljskih gospodarstava, vjerujem da je bilo tako fino kao što je izgledalo. Super. Samo što stalno slušamo kako su neki gradski trgovi, poput Kvatrića, zapostavljeni. Pa zašto onda taj sajam nije organiziran tamo? Ili čak na više mjesta. Nego se sve opet sjatilo na Jelačićev trg kojim se opet teško prolazilo, a mnogima su, vjerujem, kućice išle na živce bez obzira na OPG-ovske blagodati koje su se u njima nudile.
Ako je nekome do toga bilo, a i sam sam među takvima, onda bi po domaću kobasu ili špek uredno potegnuo do nekog od tih sporednih trgova kojima bi takva manifestacija, a i bilo koja druga, donijela ono malo traženog života čime bi se vratili na dnevnu kartu prosječnog Zagrepčanina.
Trgovačka posla. Briga njih za blagdan bitna je zarada.