Nije o tome previše razmišljao. Nije to vježbao ni isprobavao. Samo je jednog dana uzeo olovku u usta i počeo pisati. Dosadilo mu je, kaže, da mora pisati dok je na podu jer može jedino tako, ili da drugi pišu umjesto njega. A nekoliko godina nakon olovke, uhvatio se i kista te odlučio dokazati da ništa nije nemoguće, ni završetak škole, upis na fakultet, završetak Akademije likovnih umjetnosti te izlaganje na izložbama. Unatoč tome što Alen Kasumović ima urođenu artrogripozu, poremećaj koji uzrokuje deformaciju kostiju i mišića, jedini je akademski slikar u Hrvatskoj koji slika ustima.
– Oduvijek sam bio umjetnički tip tako da je slikanje bilo logičan odabir, samo sam morao shvatiti kako – govori Alen Kasumović, koji slika još od osnovne škole, a iako se u početku malo mučio s tehnikom, danas ju je usavršio. Invaliditet mu nije nikakva prepreka, a predrasude ruši radom, upornošću, ali i – humorom.
– Ljudi često imaju pitanja, poput onih je li teško, kakvog je okusa kist... Bez problema im odgovorim na njih, a kada drugi vide da se ja šalim, shvate da moje stanje uistinu nije problem – govori ovaj student koji je, nakon završenog preddiplomskog studija slikarstva na Akademiji likovnih umjetnosti, upisao još dvije godine diplomskog studija Novi mediji te se stoga počeo intenzivnije baviti i fotografijom, snimanjem videouradaka... Dosad je sudjelovao na desetak skupnih i jednoj samostalnoj izložbi, a njegovi su radovi izloženi i u Austriji.
Na fakultetu je jedini u kolicima jer se ne može koristiti rukama i nogama te je praktički nepokretan. Kada je prvi put došao na fakultet, svima je to bila novost, a zgrada nije bila prilagođena. Danas je stanje tek malo bolje, ali barem su, kaže, na Akademiji svi susretljivi, i profesori i kolege.
– Živim u Studentskom domu “Stjepan Radić” jer sam htio započeti samostalni život, a puno mi pomažu asistenti – govori Alen Kasumović, koji je iz Zaprešića, gdje je živio s roditeljima te bratom i sestrom, čiju ima punu potporu.
Lijepo.