Kako sam u kinu Kosmaj dobio ulogu života koju igram punih 45 godina

Lijepe su i moderno uređene dvorane ovih novih Cinestar kina. Imaju nekoliko projekcijskih dvorana u kojima se prikazuju raznoliki i bogati filmski programi. Svaka čast! Usprkos tomu ne idem na kinopredstave. Objektivno rečeno, uzrok su tomu prvenstveno moje godine, zatim televizijski program, posuđeni i kupljeni DVD-i... Umjesto kokica imam čvarke, pivo, vino, a možda i neki dobar konjak. Ali uvijek me „zdrmaju“ stihovi koje pjeva Zvonko Špišić:

“visoke štikle i haljina bijela
Trnjanska cesta i buhara kino
ti si me jemput naučiti htjela
kako se pleše tango argentino.”

U pjesmi se govori o plesnjaku, ali svaki me put nešto štrecne kad čujem buhara kino, a onda me misli odvedu i u druge kinematografe moje mladosti. Probajte se i vi sjetiti nekih. Na primjer, kino Kozara. Danas je tamo Zlatko Vitez sa svojim Histrionima. I neka je. Pa kada sam u Ilici, onda se sjetim kina Lika. Jedno vrijeme ovo je kino imalo i terasu pa su se filmovi mogli gledati izravno ispod plavog neba zagrebačkog. U Ilici je bilo kino Jadran. Nisam siguran, ali čini mi se da se u Jadranu prikazivao film Krste Papića Lisice. Znam da smo poslije predstave završili u diskoklubu Saloon. Mislim, dio ekipe filma i prijatelji. Nisam išao u kina Sesvete, Remetinec, Jedinstvo, Kustošija, Romanija, Črnomerec… nekako su mi bili ti kinematografi izvan ruke.

Ni u kino Sigečica nisam išao jer je vladala fama da su dečki sa Sigečice opasni frajeri. Reći će oni (sada osamdesetogodišnjaci) da to i nije bila fama. Premda će se onda i Trešnjevčani javiti: A mi? Kino Kosmaj na početku Jurišićeve ulice (sada art kino Grič), odmah pokraj nekadašnje adrese Radiotelevizije Zagreb u Jurišićevoj 4. Kosmaj je imao non-stop programe: od 9 do 11, od 12 do 14, od 15 do 17 itd. Svaka dva sata – film. Ali Kosmaj je imao i šank koji je radio od jutra do zadnje kinopredstave. Mogla se popiti kava, ali i sokovi, pivo, razne žestice, rakije, konjaci… U predvorje Kosmaja dolazili su i oni koji nisu išli gledati filmove. Nemam pojma koliko sam puta bio u Kosmaju, ali sam gotovo sto posto siguran da u Kosmaju nisam gledao nijedan film.

Jednog sam dana baš u tom predvorju Kosmaja susreo zgodnu studenticu prava Đurđicu. Bilo je to prije 45 godina. A to znam po tomu što smo ove godine 45 godina u braku. Poslije sam saznao da je to bila namještaljka naših prijatelja i njoj i meni. Filmski. I neka je. Brak je još uvijek u jednom kadru.

Sjetite se koje ste filmove gledali i s kim ste bili u kinu Studentski centar ili u kinu Mosor. Koje ste filmove gledali u kinu Tuškanac? (Jedno od rijetkih koje i danas prikazuje filmove na istom je mjestu. Imaju sjajno profilirane programe.) Sjećate li se kina Partizan? Taj je kinematograf bio na Kvatriću. Tko zna, možda će sada neki tvrditi da nisu nikada bili u Partizanu?!

Na početku Petrinjske ulice bilo je kino Central, kino Studio u Vlaškoj. Kino Radnički dom, kino “RANS Moša Pijade”, kino Istra u Ulici Nikole Tesle…

Mislim da je to bilo u kinu Central. Za vrijeme projekcije filma, u mraku, začuo se panični glas: “Ima li doktora u kinu, ima li doktora u kinu?” Nakon nekoliko minuta javio se jedan muški glas: “Da, ja sam doktor. Što treba?” Onda se opet začuo onaj prvi glas: “Doktore, kak vam se sviđa film?” To je bio štos koji se godinama prepričavao. Čini mi se da u Cinestaru ne bi prošao.

U nekadašnjem kinu August Cesarec u Ilici sada je Teatar Exit. To je dobro, a također mi se sviđa što je u kinu Opatija u Draškovićevoj ulici kazalište Vidra.

Sjeća li se netko Ljetne pozornice na Dubravkinu putu?

Ostala su još tri zagrebačka kina koja nisam napisao, a rekao bih da su najvažnija: kino Zagreb na Preradovićevu trgu (ali to je druga priča), kino Balkan i Kinoteka. Balkan je postao Europa. I to je OK. Kinematograf je lijepo uređen, ima nekoliko prostora, vrlo dobar program i razna kulturna događanja: filmske festivale, dobre premijere, promocije knjiga… a ispred kina je terasa sa stolovima i raznim napicima. Naravno, i Tin Ujević. Gleda tko ide u kino, a tko sjedi na terasi. E, da i Kinoteka u Ilici koja se preselila u Kordunsku, pa onda nije radila, pa sad opet radi. Dovoljno je napisati: to je kino koje volimo. Sedamdesetih godina prošlog stoljeća u Kinoteci gledali smo najbolje svjetske filmove. Tradicija se nastavlja i nadopunjuje novim sadržajima.