Prije nekoliko godina bio sam na proslavi velike obljetnice Auto-motodruštva Sveučilište.
Vodio sam tu svečanost zajedno sa Sanjom Doležal. Tamo sam obnovio poznanstvo s mnogima, pa tako i s Radom Karleušom, sada penzićem, kako on kaže, nekada instruktorom u školi, ali još uvijek je uz Mičija najangažiraniji sveučilištarac.
Pričao mi je o raznim dogodovštinama s autima, školom, polaznicima škole, a i o tome kako se nekadašnji automobilski as Jovica Paliković svojim Renaultom spustio niz štenge na Dolcu, a Veljko Živčić se BMW-om popeo uza stube u nekadašnji Aleksinac.
Sjećam se kada mi je jednom Jovica Paliković rekao:
“Tebi, izgleda, stvarno nije stalo do života kad se voziš s Goranom Štrokom!?”
Sadašnji višestruki biznismen Štrok, koji godinama živi u Londonu, bio je sedamdesetih godina višestruki automobilski prvak Jugoslavije.
E, da, sada tek shvaćam da je Jovica bio u pravu. U Štrokovoj Careri jednom smo prilikom po nekadašnjem starom Autoputu bratstva i jedinstva stigli iz Zagreba do Požege za 48 minuta.
Što mislite, je li bilo brzo i je li Paliković bio u pravu?
Pjesnik u avionu
Prometuje se i zrakoplovima.
Bogatiji imaju privatne. Priča mi jedan pjesnik (nevjernik) da je putovao zrakoplovom, to jest avionom. U jednom trenutku došlo je do ozbiljne turbulencije.
– Je l’ te bilo strah? – pitam ga.
– Pa frka mi je bila. Premda sam ateist, ipak sam se počeo moliti, onoliko koliko znam: “Bože moj koji jesi, ako mi se nešto desi…” U tom se trenutku let umirio, a ja sam nastavio: “Ako mi se nešto desi, daj da padnem u naručje stjuardesi”.
Moj mozak dječjih godina
Sve donedavna mislio sam da imam samo jedan organ.
Godine prolaze, svake se godine javi i neki drugi organ. Više od pola stoljeća bili su podređeni samo jednom pa je sada red da se i oni istaknu.
Iako istog dana rođeni, nisu svi moji organi jednako stari.
Neću sada navoditi starost pojedinih organa.
Prema mojem osjećaju među najmlađima su srce i mozak pa je sasvim razumljivo da ih drugi ne mogu pratiti. Srce bi, npr., željelo trčati kao dvadesetogodišnjak, ali noge i pluća taj tempo ne mogu pratiti.
I jezik mi je premlad pa me kojiput uvali u neke situacije koje baš ne odgovaraju mojim godinama. Ali me i izvuče.
Za sada su mi svi organi, na sreću, zdravi. Jedino se onaj najveći malo bora. Mislim na kožu.
Mozak me spašava upravo zbog toga što ima dječje godine.
Jer, tko bi sve to izdržao!
Na obuci kod pravih mađioničara u cirkusu
Od dana kada sam prvi put bio u cirkusu, a bio je to neki mali cirkus, ja sam svake večeri mislio samo o cirkuskom životu i maštao sam kako sam i ja u cirkusu. Neću biti ni profesor, ni liječnik, ni veterinar, hoću biti cirkusant.
Nikomu to nisam govorio. To je bila moja tajna kojom ću, maštao sam, sve iznenaditi.
Nijedan cirkus nisam propustio. Bio sam na svakoj predstavi. Naravno, najviše sam bio u cirkusu Moire Orfei jer je najčešće bio u Zagrebu.
Divio sam se dreserima životinja, akrobatima, mađioničarima. Volio sam gledati što rade medvjedi, majmuni, konji, psi, deve, žirafe, slonovi, konji. Vjerojatno je to san svakoga djeteta, ali mene je to držalo skoro do šezdesete godine moga života. Dugo sam bio dijete.
Najmanje su mi se dopadali klaunovi.
Možda se sada više ne bih odlučio za taj nomadski život, ali još uvijek s ogromnim užitkom gledam spektakularne cirkuske predstave u Monacu koje se održavaju pod pokroviteljstvom kneževske obitelji.
Također volim gledati novogodišnji show na francuskom Kanalu 5 s vrhunskim svjetskim cirkuskim majstorima.
Jedne godine malo mi se ispunila želja. Nastupao sam u cirkusu, koji je bio smješten pokraj zagrebačkog Velesajma, kao voditelj, najavljivač točaka. Naime, stalni voditelj bio je dvije večeri spriječen pa se, ne znam kako, organizator sjetio mene, a ja sam to odmah prihvatio.
Vidio sam, dakle, cirkus, iznutra.
Mađioničari su me naučili nekim trikovima kojima sam se producirao u društvu.
Godine su prolazile. Naravno, popustilo me oduševljenje cirkuskim životom. Ipak u svojim godinama ne bih mogao biti na trapezu. A i sa slonovima bih teško.
Vidio sam ja i druge cirkuse iznutra, one s majmunima, ali o tomu neću jer je to onda već satira.
Veselo i živo pozdravlja vas Gavrilović Ivo
Godinama sam bio u istoj redakciji tadašnjeg Radio Zagreba s humoristom Ivanom Gavrilovićem (odrasliji se sjećaju – njegov je pozdrav bio: Veselo i živo pozdravlja vas Gavrilović Ivo. Često se žalio da ima problema sa srcem i da mu u tim situacijama pomaže lijek koji stavi ispod jezika za poboljšavanje cirkulacije, a poznato je da može, ako nema tog lijeka, pomoći i gutljaj konjaka.
Za vrijeme redakcijskog sastanka u jednom se trenutku Gavrilović uhvatio za srce i naslonio na susjedni stolac te, hvatajući zrak, skoro nečujno rekao:
“Konjak, konjak!”
Kada je kolega novinar Zvonko Blažević krenuo htijući mu donijeti konjak iz susjednog kafića, Gavrilović je podignuo glavu i doviknuo:
“Martel, martel!”
Vrijeme kada su se
kupovale po dvije cigarete
Pričao mi je uvaženi skladatelj Ljubo Kuntarić, koji je umro prije dvije godine u svojoj 93. godini:
“Ta tvoja ruka mala” moja je najpoznatija skladba. Nije najjača, ali je sigurno najpoznatija. Nju je napisala Blanka Chudoba, “prava” Zagrepčanka, glumica i redateljica, autorica operetnih libreta i dramskih tekstova. Naš dogovor bio je takav da ona napiše nešto što u refrenu mora imati “ta tvoja ruka mala”. Onda je ona napisala tekst po mojim notama. Najveća je stvar tu da ona meni nije pokvarila ni točku u notama. Poštovala je moju melodiku. Drugi pjesnici obično dodaju svoje i stvar već nije popularna kako treba. Pjesma je dobila više od 20 nagrada na svim festivalima. Osim nje, tu je i “Autobus Calypso” jer ima duh onoga vremena. Tu su stihovi “Kupi mi cigareta par”; danas ljudi ne mogu shvatiti da su se tada cigarete kupovale po dvije.
Svjedoci vremena
Na HTV-u sam prije nekoliko godina realizirao seriju emisija “Svjedoci vremena”. To su bile pedesetminutne emisije (između ostalih sudjelovali su glumac Pero Kvrgić, književnik Mirko Kovač, karikaturist Oto Reisinger, nekadašnji političar Budimir Lončar).
Za emisiju o Peri Kvrgiću njegov nešto mlađi kolega, ali i pjesnik Enes Kišević napisao je ove stihove posvećene Kvrgiću:
Hamlet iza kulisa
Što jest, stalno jest
u krugu života i smrti –
gdje mrtvi žive od živih,
a živi žive od mrtvih.
Biti ili ne biti?, o tom
ne sudi Hamletov gest,
već Čin što činom sve čini –
a nije od ništa što jest.
Gamba- iz Splita u Zgb. za 1,58 h. autoputom. Niko P., pričali mi, iz DU u Zgb. oko 3 h. Pa Porschem u ono vrijeme koja su druga vozila bila u prometu - do Pozege sasvim realno dapaće sporo.