Kako žive 'neobnovljeni' iz epicentra: 'Najviše me boli to što imam osjećaj da tapkamo u mjestu'

Duboka pukotina na asfaltu ispred kuće obitelji Šušković na Medvedskom bregu i dalje je jedan od najvećih svjedoka jačine potresa u epicentru. Na mjestu gdje je nekoć stajao njihov dom počeli su ciglu po ciglu graditi novi, no obnova je stala. Ivica i njegovi sinovi, blizanci Anakin i David, dočekuju nas u naselju koje je, kažu, neslavno zapamćeno kao ono s najviše crvenih naljepnica u Zagrebu, a u susjedstvu su kuće koje mahom čekaju rušenje. Njihova je među rijetkima koje su se počele graditi.

Sve će usporiti građevinska dozvola

– Sva sreća pa smo uspjeli staviti prozore i vrata, barem je zaštićena – govori Anakin, učenik petog razreda, koji se nije nadao da će zadaću i danas pisati u tuđoj kući.

Dom u kojemu je umirovljeni branitelj živio sa suprugom, sinovima, majkom i bratom srušen je do temelja, a nedugo potom postupno su počeli podizati novi, što od donacija dobrih ljudi, što kreditom. I tako sve dok nije došao prvi zakon na osnovi kojeg su se mogli prijaviti za samoobnovu.

Video: Igor Šoban/Pixsell

– Mučno je bilo otpočetka, birokracija je jela živce. Za rušenje je danima trebalo biti uz telefon i nadati se da će se pomaknuti s mrtve točke, a za prvu godišnjicu potresa počeli smo projektirati kuću na mjestu one uništene. Do ožujka 2022. podigli smo prizemlje i prvi kat – govori Ivica.

Putem su nailazili na razne prepreke, prvo s građevinarima koje nisu mogli dobiti, a onda i sa sredstvima koja su polako iscrpili. Iduća faza trebala je biti orijentirana na potkrovlje i krov, a potom i na unutarnje radove.

– Unatoč svemu, nismo gubili nadu. Pa budemo do kraja 2021., pa na jesen 2022., ali, nažalost, evo nas i dalje u podstanarstvu, tri kilometra dalje od našeg doma – kaže Ivica.

Najamninu za stan u kojemu trenutačno žive pokriva država, ali i na to se, napominje, zna čekati. A ne zna se kada će moći nastaviti graditi kuću jer se pojavio novi problem, građevinska dozvola koju moraju pribaviti, za što su prošli tjedan predali formulare.

– Od ubrzanja obnove koju je trebao donijeti novi zakon i dalje ništa. Na čekanje dozvole, ne uvrste li nas u hitni postupak, možemo izgubiti još dvije godine. A apsurdno je da je potrebna samo za samoobnovu. Ako izaberete tipsku montažnu kuću koju će vam graditi država, onda se može i bez toga. Mi nemamo tu opciju jer se nalažu gabariti koji prelaze veličinu našeg zemljišta, a drugog nemamo. Građevina je građevina, obnova je obnova, ne razumijem koja je tu logika. A cijela situacija frustrira – ogorčen je Ivica.

Kanistar nitko nije došao spojiti

Čak i kada dobiju dozvolu, boje se kako će nastaviti jer su cijene građevinskog materijala otišle u nebo, a na tome ne smiju štedjeti.

– Armaturu smo pojačali i više od propisanog, temelji su metar puta metar. Jednom sam obitelj izvlačio iz šute, ne bih to više nikad htio doživjeti. No, najviše boli to što imamo osjećaj da tapkamo u mjestu. Bio bih presretan da vidim da mom susjedu sruše kuću i sagrade novu jer bi to značilo da se nešto kreće i da promjena stiže i na naša vrata – iskreno će Ivica.

Promjenu čeka i Barbara Topolovec iz Markuševca. Njezina kuća još nije ni srušena, već stoji kao tužan svjedok da u dom u kojem je podizala obitelj više ne može ući. Ostala je, međutim, u blizini, skučena u kontejneru u koji jedva stanu osnovne stvari i ono najvrednije, fotografije unuka i praunuka. Sretna je, domeće, što ima gdje biti, pomaže joj obitelj, a i susjedi priskoče, no ljuti je što od onih koji bi trebali pokrenuti konkretne promjene nema ni traga ni glasa.

Video: Igor Šoban/Pixsell

Zadnje što je dobila od države, napominje, jest kontejner i toalet koji je postavljen na strmini pa se u njega i ne usudi ulaziti, već si je složila improviziranu kupaonicu u dijelu stare kuće. Jedino za što obitelj mora moliti jest da joj donesu vodu jer usprkos tomu što je uz kontejner stigao i veliki kanistar nikada ga nitko nije došao spojiti pa je i dalje suh.

– Svašta sam prošla u životu i puno gore doživjela od ljudi nego od prirode, a tako je i u ovoj situaciji. Potresa se ne bojim, nego toga da nas ovi na vlasti zaborave, a sve mi se čini da se to polako i događa. Ali moraju znati da smo ljuti i razočarani jer i nakon tri godine država nema pravo rješenje za nas. Trebaju krenuti u akciju da ne budemo osuđeni na ovo do kraja života – poručuje Barbara Topolovec.