Grad joj je pod nogama, oči prate ravninu tog precizno pozicioniranog gorja podastrtog točno ispred nje. Vjetar, na visini od gotovo dvadesetak katova, dovoljno je jak da otežava disanje.
Oči biraju Jarun, blago lijevo… Točno ispod nogu prozori su nekih stanara. Stotinu takvih prozora. Nadesno oči bježe prema Sljemenu… Najveće bogatstvo u samom je srcu grada – gore na ravnom krovu nebodera.
Tamo se najbolje čuje tišina na Srednjacima.
Gore, na ravnom krovu nebodera pogled prelazi preko srušenog, polegnutog i usnulog diva. Takvim se pričinjava Samoborsko gorje s te visine… Odande oči klize po nekom drugom gradu i nekim drugim ljudima.
Onamo se bježi od briga, očekivanja, nadanja u čistu realnost s jednom mišlju – pazi da se ne oklizneš.
Ta potonja misao gore posebno snažno odzvanja.
„Kad padneš s 'visina' neće te nitko pokupiti. Osim mene, naravno“, rekla joj je to njezina najbliža prijateljica, bliska poput sestre.
Kazala joj je i da s vremenom, gomilajući staž bježanja gore u visine, nekako brže prebireš sijede u kosi. Baš onako kao da si ih sam uzgajao, lice se nekako brže uvlači i suši... No to je ionako nebitno. Svatko je u stanju doseći tu razinu. No hoće li svatko doseći razinu tišine u najvećoj buci koju proizvodi Grad, dovoljno dignut u visine i siguran da postoji netko tko će te pokupiti ako se i "poklizneš"?
E to, to više nije do grada, to je do tišine koju nosiš u sebi i uz sebe. Zbog nje si veći ili manji i od samog grada.
>> Daj mi ruku, odvest ću te na Savu
Ne bum više čital ove feljtone ! Fali mi moj grad. Lijepi pozdrav autorici i svim zagrepčanima iz dalekog svijeta.