Gdo ni letos na kresu, taj bu k letu v lesu. Stara narodna uzrečica, koja u prijevodu glasi – tko nije ove godine pri krijesu, iduće je u lijesu – slikovito govori koliko je blagdan Jurjeva važan u turopoljskom kraju. Slavi se on 23. travnja još u svim turopoljskim mjestima, i onima koji administrativno pripadaju zagrebačkom području, ali i onima oko Velike Gorice. A krijes, velika lomača koja se palila večer prije Jurjeva, oduvijek je bio glavna atrakcija i razlog okupljanja susjeda, prijatelja, rodbine... Običaj je to koji stanovnici turopoljskog kraja, odnosno južnog Zagreba, slijede i danas, iako su se neki elementi tradicije kroz godine izgubili.
Ovo je povratak korijenima
No krijes se svake godine do lani palio u središtu mjesta, jednako kao što se kroz povijest palio na “križajnima”, odnosno raskršćima, jer se gledalo da bude dalje od turopoljskih kuća koje su se tradicionalno gradile od drva. Pojavom pandemije ugrozio se običaj paljenja jednog krijesa u mjestu i okupljanjem oko njega, no sjetili su se snalažljivi Turopoljci kako nastaviti tradiciju: krijes će paliti u vlastitim dvorištima, u krugu obitelji i najbližih prijatelja.
Podupro je to i Centar za kulturu Novi Zagreb u suradnji s KUD-om Mladost iz Odre i KUD-om Orač iz Male Mlake. Oni već više od tri i pol desetljeća zajedno organiziraju Turopoljsko Jurjevo u Odri, Hrašću i Maloj Mlaki, pa su pozvali žitelje tih i okolnih mjesta da u četvrtak u sumrak krijes zapale “v dvorišću” te da ga i snime, a videe pošalju na e-mail adresu Centra. Oni će, pak, krijesove snimiti iz zraka. Od svih će snimki napraviti milenijski video koji će dijeliti na web-stranicama i društvenim mrežama, a najbolje i nagraditi.
– Prijašnjih smo godina organizirali i folklorni program, ali i ophodnje zaprega i jahača, rekonstruirani su i povijesni događaji turskih upada i obrana Hrvata u turopoljskim selima, postrojavao se i banderij Plemenite Opčine Turopoljske... I kroz povijest je običaj bio da se krijesovi, uz one glavne, pale i u dvorištima, tako da je ovo zapravo “povratak korijenima” – govori Nikolina Romić Nakić iz Centra za kulturu Novi Zagreb i dodaje da u organizaciji sudjeluju i lokalni mjesni odbori, ali i dobrovoljna vatrogasna društva.
Cvijeće na krov za blagoslov
Oduvijek su se stanovnici tog kraja natjecali tko će napraviti veći krijes, a tradicionalno se radio, prisjeća se Mirna Maravić iz Male Mlake, od “kokoržinja”, stabljike kukuruza, ali i “štručinja”, odnosno sredine klipa, dok se danas, dodat će N. Romić Nakić, zbog stabilnosti najčešće radi od paleta.
– Stavljalo se i staro granje, daske, sve što se moglo naći u dvorištu, odnosno što je bilo viška i trebalo se zapaliti. Slagalo se u oblik stošca, a oko krijesa se pjevalo i plesalo i to bi trajalo sve dok se nije ugasio. Krijesovi su se palili osobito u obiteljima u kojima je bio neki Juraj ili Jura – govori Mirna Maravić i dodaje da se tijekom godina izgubio običaj tzv. Jurjaša i Jurjašica, odnosno dječaka i djevojčica koji bi išli u obilazak sela pa bi dobili jaja, novac...
– Obično bi to pratila i pjesma, a na sam blagdan nije se smjelo raditi, već se žurilo posijati kukuruz dan prije Jurjeva – prisjeća se M. Maravić. Jer, znalo se reći, ako zakasniš jedan dan u proljeće sa sjetvom, u berbi ćeš kasniti deset dana.
Svečana je bila i misa u središnjoj crkvi u Odri, koja nosi ime po svetom Jurju, a onamo su dolazili i Romi nastanjeni na tom području, koji su se bavili prodajom konja. Njihov dolazak u Odru bio je praćen romskom glazbom i veseljem, a običaj da dolaze u crkvu i pale svijeće na Jurjevo, odnosno, kako oni kažu, Đurđevdan, pamti i Mirna Maravić te dodaje da su znali i donositi cvijeće ispod kipa svetog Jurja.
Jurjevo se smatralo blagdanom poljodjelaca i stočara. Tada je počinjala prva ispaša stoke nakon zime, a životinje su se kitile vijencima od proljetnog cvijeća koje ih je štitilo od bolesti, uroka i zla. Biljke ubrane na dan Jurjeva smatrale su se čudotvornima i ljekovitima. Cvijeće bi se bacalo na krovove kuća za blagoslov i zaštitu. Sveti Juraj bio je rimski vojnik grčkog podrijetla iz Kapadokije, pripadnik pretorijanske straže rimskoga cara Dioklecijana, a osuđen je na smrt jer se nije htio odreći kršćanske vjere. Stari su Slaveni, i nakon pokrštavanja, vjekovima krijesom slavili kraj zime i dočekivali proljeće.•