Za većinu ljudi inače iritantan zvuk semafora jedino je što upozorava na automobile, prilikom hodanja se osjeća svaka neravnina, a svako uzvišenje poput nogostupa može završiti gubitkom ravnoteže. Orijentacija se, pak, gubi već prilikom skretanja ili slučajnim sudarom s prolaznicima. Već nakon nekoliko metara jasno je da sitnice na koje inače ne obraćamo pažnju postaju velik problem kada nam se, barem nakratko, oduzme možda i najvažnije osjetilo potrebno za kretanje - vid.
Oslanja se i na šumove
Naime, u povodu otvorenja projekta "Svjetlo i tama pričaju" u organizaciji Udruge za školovanje pasa vodiča i mobilitet, ovog je tjedna organizirana šetnja u kojoj su građani imali prilike proći 660 metara dugu trasu od Cvjetnog trga do Muzeja za umjetnost i obrt.
Na pothvat čiji je cilj senzibilizacija javnosti za probleme slijepih odlučila sam se i ja pa sam se i sama našla s povezom na očima pred, pokazat će se, jednom od najdužih šetnji u životu. Osim poveza, svakom od nas bio je dodijeljen i vodič, odnosno njih čak dvoje. Desetak je slijepih osoba sa svojim psima pristalo podijeliti iskustva te iz prve ruke pokazati kako izgleda njihovo svakodnevno kretanje po gradu. Tomislav Vampola koji je vid izgubio prije 20-ak godina i njegov pas, labradorica Bubi, bili su moji vodiči.
– Oslijepio sam zbog očne bolesti s 30 godina. No, nisam htio odustati, nastavio sam voditi normalan život u čemu mi pomaže Bubi. Sa mnom je više od osam godina, a sa svojih 10 i pol je najstariji pas vodič u Hrvatskoj – objasnio mi je ovaj fizioterapeut po struci. Neposredno prilikom kretanja trema je počela raditi pa sam pokušala saznati što bi moglo biti najteže s čime ćemo se na ruti susresti. Odgovor je bio neočekivan, ali jasan - ljudi.
– Iako prema zakonu imamo pravo na to, često Bubi nije dopušten ulazak na razne lokacije. Također, mnogi te ignoriraju, a dobiti pomoć na cesti je gotovo nemoguće - objasnio mi je Tomislav Vampola. Iako sam prilikom kretanja mislila da ću moći bez problema razaznati lokaciju na kojoj se nalazimo, već nakon nekoliko minuta nisam znala gdje sam. Cvjetni trg, Varšavska, Masarykova... lokacije kojima svakodnevno prolazim bez mogućnosti da ih vidim bile su mi potpuno nepoznate.
– Inače sigurno ne obraćate pažnju na to, no kada iz Varšavske skrenete u Gundulićevu, promijeni se način strujanja zraka – objasnio mi je Tomislav Vampola kako znati gdje se nalazimo. Također, rekao mi je da je u našoj blizini bankomat čiji rad čuje, da u našoj blizini ljudi pričaju u kafiću i da je na semaforu crveno. Od svega toga ja nisam čula - ništa.
Cijenimo ono što imamo
– Bubi mi pomaže da hodam ravno, da se ne zabijam u ljude i predmete, da nađem vrata, zebru, klupu... – rekao mi je vodič. I ovog puta bez greške, sat vremena kasnije Bubi nas je dovela pred MUO. Iza slijepih vodiča bio je još jedan uspješan dolazak do odredišta. Iza nas koji smo sudjelovali u šetnji, a od kojih nas je tek pola uspjelo doći do cilja bez skidanja poveza, bilo je iskustvo koje nam je pokazalo koliko je važno cijeniti ono što imamo.
Zesci promasaj. Ako netko nema vid pojacavaju se ostali osjecaji. Ovako je covjek sa vidom pokusao nesto. Istina, ako zazmiri ce malo, ali samo malo pojacati ostale osjecaje, ali nikada ih nece niti priblizno imati kao da je slijep.