Dok je ondje odrastala, arhitektica Adriana Marochini Čulek, čija obitelj živi u istoj kući u Brezovačkoj ulici od 19. stoljeća, pamti Gornji grad puno bučnijim nego danas. Preko njega je prolazila jedna od glavnih prometnica sa sjeverne strane grada, pa je automobila bilo mnogo više. Njena generacija jedna je od posljednjih u OŠ Augusta Šenoe, koja se do 1976. u Opatičkoj 24 u tzv. Popovu tornju nalazila više od dva stoljeća, a pored koje je nekad bila žitnica pronotara Hrvatskog kraljevstva Ivana Zakmardija, tj. državno skladište zaliha hrane za vojsku.
Posljedice raketiranja
–Sjećam se da smo nakon škole vrijeme provodili u tuškanečkoj šumi. Stalno smo izrađivali lukove i strijele, a protiv djece s Jabukovca vodili bitke – prisjeća se Marochini.
Živjeti uz Banske dvore i Vladu arhitektici je zadavalo više glavobolje nego zadovoljstva. Nakon raketiranja predsjednikovih odaja 7. listopada 1991. jedna je raketa prošla kroz kuću i završila u susjednom dvorištu.
–Moj otac pravnik tužio je državu, traživši ratnu odštetu, a presudili su tek prije nekoliko mjeseci. Sud smo izgubili, a brat i ja moramo platiti svaki još 40.000 kuna sudskih troškova - kaže Marochini.
Nasljeđuju žene
Otkad ju je baka dobila u miraz početkom 20. stoljeća, kuća nije mijenjala oblik, a što se vidi i po fotografijama u obiteljskom albumu.
–Otada se ona nasljeđuje po ženskoj liniji - govori Adriana dodajući da su se djed i baka tamo preselili iz kuće blizu Škole za klasični balet na Ilirskom trgu, jer su se željeli preseliti 'iz predgrađa u centar'. Preci su im iz Španjolske, gdje su se prezivali Marroqin. Gotovo svi su bili moreplovci, gusari u službi kralja. U jednom od ratnih pohoda na Veneciju 1662. Matteo Marroquin doživio je brodolom kod Bakra. Djevojka koja ga je njegovala postala mu je žena zbog koje se dio priče obitelji nastavlja u Hrvatskoj, a otkako počinju ratovati pod Austro-Ugarskom zastavom, zbog zasluga dobivaju i titulu plemića.