Kazne za parkiranje su 'pale', svi se pitaju kad će ona za 'švercanje'

Vozači koji ne plaćaju karte za parkiranje puno su agilniji u borbi za svoja prava nego putnici u javnom prijevozu koji se švercaju. Već treći put navukli su pravnu vodu na svoj mlin i izborili se da ih se ne može kazniti.

Najprije je prije šest godina Ustavni sud proglasio kazne nezakonitima jer se po Zakonu o obveznim odnosima za nepodmirenu novčanu obvezu, tj. neplaćanje parkiranja ne može izreći ugovorna kazna. Tada je sudac Aldo Radolović objasnio da kazne ne mogu biti u nerazmjeru s cijenom sata parkiranja jer je to kao da vas uhvate kako kradete jednu čokoladicu, a naplate vam ih petnaest.

Doskočile su tada lokalne samouprave i uvele dnevne parkirališne karte, nešto jeftinije od kazni. Ta je prikrivena kazna također srušena, lani na Općinskom sudu u Dubrovniku, te je očito postala oslonac tržišnim inspektorima Ministarstva gospodarstva koji su dnevne karte zabranili u Rijeci. Sud zaključuje da je dnevna karta prikrivena ugovorna kazna jer nije usluga koja se može samoinicijativno kupiti. I dok se zbog kazni za parkiranje, u Zagrebu upola jeftinijih od kazni za švercanje u tramvajima i autobusima, vodi trajna borba, u ZET-u mirno naplaćuju kazne. Mnogo skuplje od parkirališnih – 500 do 800, a ako se plati odmah, 250 kuna.

U tome ima više protuzakonitosti: a) postoje ugovorne kazne, b) 25 puta su skuplje od satne karte i osam puta skuplje od dnevne karte. Iako sudske presude idu na ruku potrošačima, u besmisao se dovode pravila ponašanja u prometu. Čemu ograničenje parkiranja od dva sata u središtu? I zašto kartu za tramvaj ne bismo platili tek ako nas uhvati kontrola? Grad će opet morati smisliti novu doskočicu. Primjerice, ukinuti vremensko ograničenje i drastično povisiti cijenu parkiranja kako bi demotivirao promet u središtu. Ili, u svaki tramvaj uvesti konduktera-kontrolora koji će provjeravati karte između stajališta. U konačnici, pozitivna pravna praksa prema potrošačima mogla bi im se obiti o glavu.