Zamislite da ste potpuno nepokretni, u invalidskim ste kolicima i imate, odnosno trebate asistenta koji vam od 0 do 24 sata pomaže obavljati banalne aktivnosti u danu poput lijeganja u krevet, ustajanja iz kreveta, jedenja, oblaćenja, obavljanja osobne higijene ili odlaska na toalet. A sada zamislite da vam taj asistent bude dostupan samo od 14 sati do 22 sata. To bi, izgleda, značilo da na toalet možete samo od 14 sati, a iza 22 sata - "prošla baba s kolačima" ili da u krevetu morate biti do 22 sata, a ustati u 14 sati? Vjerojatno biste se osjećali sputavano, ograničeno, nesigurno i rastreseno. Tako se protekla dva mjeseca osjećala Mirna Brođanac. Doselila se iz Đakova u Zagreb radi studija. Završila je studij kroatistike, komparativne književnosti i bibliotekarstva, a trenutno je na doktorskom studiju informacijskih i komunikacijskih znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Osoba je s teškim invaliditetom, a upravljati može samo jednim kažiprstom. Godinama boravi u Studentskom domu Stjepan Radić gdje je dobivala pravo na cjelodnevnu asistenciju, a sada joj je to pravo oduzeto, točnije - ograničeno.
Studentski dom Stjepan Radić jedini je studentski dom u Zagrebu koji je imao pokrivenu 24-satnu asistenciju za studente s najtežim invaliditetom koji su tamo smješteni. Ta je usluga postojala petnaest godina, a financiralo ju je Sveučilište u Zagrebu. Velik preokret dogodio se još sredinom rujna ove godine kada je Sveučilište donijelo odluku o smanjenju opsega asistencije s 24 sata na 8 sati dnevno, točnije od 14 do 22 sata, o čemu je u listopadu izvijestio Večernji.hr.
Podsjetimo, u obrazloženju rektora Sveučilišta u Zagrebu prof. dr. sc. Stjepana Lakušića za Večernji stoji da "Sveučilište smatra da 24-satna podrška više nije nužna i poticajna" radi stupanja na snagu novih Zakona o inkluzivnom dodatku i Zakona o osobnoj asistenciji koji omogućavaju studentima s invaliditetom samostalno financiranje usluge asistencije u razdoblju koje nije pokriveno. Nadalje, rektor dodaje kako usluga asistencije biti dostupna "u opsegu od 8 sati dnevno, 7 dana tjedno, praznicima i blagdanima, od 14 do 22 sata". Asistenciju im u tim satima pružaju studenti Zdravstvenog veleučilišta u Zagrebu s kojima je Sveučilište sklopilo ugovor.
Iako se ova izmjena isprva ne doima kao teško premostiv problem, za Mirnu i ostalih trinaestero studenata s teškim invaliditetom iz SD-a Stjepan Radić on to itekako jest, a naročito u noćnim satima. Prema podacima iz listopada, ovom je odlukom bilo zahvaćeno sedamnaestero studenata, no prema dojavi pravobranitelja za osobe s invaliditetom Darija Jurišića i Ureda za studente s invaliditetom, doznajemo da je riječ o njih četrnaestero.
Krajem studenog imali smo priliku razgovarati s Mirnom koja je imala želju ispričati nam kako su ona i ostali pogođeni odlukom postupali posljednjih mjeseci i kako je izgledala njihova komunikacija sa Sveučilištem.
- Nova odluka počela se provoditi 19. rujna, a mi smo za nju saznali dva tjedna ranije. Nije bilo dovoljno vremena kako bismo se snašli. Poslali smo neku vrstu žalbe na tu odluku, odnosno opis naših životnih i zdravstvenih situacija i mirnim smo tonom pokazavši osjetljivost našeg stanja, htjeli ukazati na to koliko je to pogrešno i opasno te smo pokušali djelovati na njih, konkretno rektora, sa željom da obustavi tu odluku, ali odgovor nikada nismo dobili. Poslali smo šest mailova i tražili smo sastanak u kojemu bi naša službena predstavnica s nama mogla objasniti našu situaciju, potrebe i molbe, ali ni interesa niti odgovora nije bilo. Doduše, ne mogu reći da ništa od toga nije pročitano jer su djelatnice iz Ureda za studente s invaliditetom poslane na razgovor s nama s naputkom da nam objasne kako je došlo do te odluke te zašto se neće obustaviti. Nije bilo nikakvog interesa za međusobnom komunikacijom. Mi smo morali sami nalaziti rješenja i snalaziti se. Okupili smo se, mi kojima treba najviše pomoći, i zajedno smo plaćali asistenciju i nalazili ljude koji bi nam to pokrili. Sveučilište nije imalo veze s našim prvotnim načinom rješavanja problema. Djelatnici Ureda, sam rektor te djelatnici i uprava SD Stjepan Radić znaju da se tako snalazimo - govori nam Mirna razočaranim tonom.
Upitali smo pravobranitelja za osobe s invaliditetom Darija Jurišića je li rektorovo obrazloženje o novim zakonima i mogućnošću samostalnog financiranja asistencije opravdano.
- Niti Zakon o osobnoj asistenciji, niti inkluzivni dodatak može služiti samo za pokrivanje osobne asistencije. Inkluzivni dodatak je dodatak koji služi osobama s invaliditetom kao kompenzacija za one troškove koje oni imaju u odnosu na osobe bez invaliditeta. To se odnosi na korištenje lijekova, usluga prijevoza, različitih pomagala veće kvalitete i asistencije. Dakle, ne možemo na studente prevaliti trošak asistencije da ga sami snose. - objasnio nam je Jurišić.
S time se slaže studentica Mirna koja smatra da bi sredstva trebala biti dostupna za razne potrebe,
a naročito za ranjive skupine te upozorava na to da ne dobivaju svi studenti s invaliditetom jednak iznos inkluzivnog dodatka.
- Inkluzivni dodatak isplaćuje se prema rješenju koje izdaje Centar za socijalnu skrb koji vas na osnovi vaše zdravstvene dokumentacije, stručne procjene i stupnja vašeg invaliditeta svrstava u različite kategorije. Mislim da ih ima četiri i svaka od njih nosi različit iznos dodatka. Mi studenti ne radimo ili zbog našeg zdravstvenog stanja ili predrasuda pa je to jedini prihod koji ostvarujemo. I onda se očekuje od nas da s tim jednim iznosom financiramo i to. Ja konkretno dobivam najveći iznos i financiram si osobni život i potrebe za lijekovima i pomagalima i još da si financiram asistenciju... Ovo nije kukanje, ovo je iznošenje realnih činjenica. Ako netko ima iznos od 420 ili 220 eura kako da on to sve isfinancira? Sveučilište kao najvažnija akademska institucija mora imati sredstva za raznorazne stvari, a nas je tu samo četrnaestero - objašnjava Mirna.
FOTOGALERIJA: Sjećate li se zagrebačkog snježnog rekorda? Ovako je izgledao prosinac 2012.
Prema informacijama s kojima smo raspolagali prije našeg razgovora, ovi su studenti sami financirali asistenciju u jutarnjim i noćnim satima. Studenti su s pravobraniteljem Jurišićem i predsjednicom Zajednice saveza osoba s invaliditetom Hrvatske (SOIH) Maricom Mirić uputili Sveučilištu jedan važan prijedlog, a u međuvremenu dogodila se velika promjena koja nagoviješta kompromisno rješenje.
- Kako smo zadovoljni studentima Zdravstvenog veleučilišta, mi smo zajedničkim snagama apelirali da nam Sveučilište osigura barem noćnu smjenu koja je kritična. Smatramo kako ćemo lakše sami pokriti 8 nego 16 sati. U tome su nam dakako pomogli naši medijski istupi, pravobranitelj, a u najvećoj mjeri angažman predsjednice SOIH-a gospođe Marice Mirić koja je zaista od početka borbe za prava mladih osoba s invaliditetom i uspostavljanja jednakih obrazovnih mogućnosti tu za nas i već godinama vodi istu borbu s vjetrenjačama - ističe Mirna Brođanac.
Do ovog trenutka, Sveučilište nije dalo službeni odgovor na naše pitanje, ali neslužbeno doznajemo da su na njihov prijedlog pristali početkom prosinca te da se od 4. prosinca do danas asistencija u noćnoj smjeni provodi pravilno. Tako sada studenti s najtežim invaliditetom u SD Stjepan Radić samostalno financiraju preostalih osam sati asistencije. Iako bi, kaže Mirna, i dalje voljeli da se odluka vrati na staro i da mogu biti bezbrižni cijeli dan po pitanju asistencije i usredotočiti se samo na studiranje i zdravlje, zahvalni su što se barem po noći, kada im je najteže, mogu osloniti na asistenciju koje im osigurava Sveučilište u Zagrebu. Ovi studenti žele biti sigurni da nikad neće ostati sami. Tim je povodom pravobranitelj Darijo Jurišić iznio Sveučilištu još jedan važan prijedlog.
- Naš prijedlog je univerzalni dizajn dostupan svim studentima s invaliditetom na svim Sveučilištima u Hrvatskoj gdje bi studentski domovi trebali imati zaposlenu osobu koja bi bila u sustavu i pružala ovu vrstu asistencije. Znamo da su upravo nekim studentima s invaliditetom noćni sati problematični. Moramo ukazati ovim putem da ni Zakon o asistenciji ne omogućava 24-satnu asistenciju, tako da neki oblik podrške mora postojati u studentskim domovima jer samo na taj način možemo možemo omogućiti studentima i izbor onoga što žele studirati i izbor zanimanja kojime će se jednog dana baviti - kazao je Jurišić.
Kad bi takav model zaživio u svim hrvatskim gradovima, studenti s invaliditetom ne bi morali napuštati svoje gradove i obitelji i tada bismo mogli govoriti o pravom inkluzivnom okružju, govori nam Mirna koja se nada da će nam tema idućeg razgovora biti njezin budući književni uspjeh, a ne problemi s kojima se suočava samo zato što je osoba s invaliditetom u Hrvatskoj.
- Čitanje potiče maštu, otvara vrata, miče granice, odmiče nas od naše stvarnosti. Putujući s junacima sam mogla i skakati i jahati konje i sve te fizičke stvari koje inače ne mogu. Mogla sam se i grliti više nego što mogu u realnom svijetu. Knjige su od prvog dana bile moj svijet. Ne svijet u kojemu bježiš od ovog strašnog stvarnog svijeta, nego - moj svijet. Ja želim živjeti u svijetu u kojem sam ja Mirna koja piše, nadam se, dobre knjige koje ljudi vole čitati i onda kada me netko poput vas pozove u intervju ja vam želim govoriti o načinu na koji književnost pokreće moj život, a da da vam uopće kažem na koji način ja pišem s obzirom na to da ne mogu pisati ručno. Ja želim takav svijet. Iako je to utopistički, ja želim svijet u kojemu će ljudi biti ljudima ljudi - poručuje Mirna.
FOTO Zagreb nije najskuplji hrvatski grad za život, iznenadit će vas gdje su troškovi najveći
