Mnogo smo puta već pisali o Jelačićevom trgu kao okosnici zagrebačkog života koji stoji kao svjedok brojnih povijesnih događanja. A o tome je pisao i 2015. godine povjesničar Marijan Lipovac u časopisu Zagreb, moj grad gdje se osvrnuo na točke vremenske lente Jelačić placa koji su i danas ostali urezani u nacionalnu historiju.
- Prvi značajan događaj koji se dogodio na Trgu koji se tada još zvao Harmica zbio se krajem 18. stoljeća i radilo se zapravo o jednom sasvim običnom rođenju djeteta koje se na svijet došlo u kući na broju 6. Bilo je to 10. lipnja 1796., a novorođeni dječak zvao se Antun Mihanović koji je stekao trajan status nacionalnog velikana kao autor hrvatske himne Lijepa naša domovino. To je vjerojatno jedinstven slučaj da je autor himne jedne države rođen na glavnom trgu njenog glavnog grada na kojem se bezbroj puta do sada ta himna pjevala ili svirala prigodom važnih proslava ili okupljanja. Osim uz autora hrvatske himne, Jelačićev trg vezan je i uz početke drugog nacionalnog simbola, hrvatske zastave s crvenom, bijelom i plavom bojom koja je prvi put korištena 5. lipnja 1848. prigodom ustoličenja bana Josipa Jelačića, čije ime će Harmica dobiti već 23. lipnja. Ustoličenje je održano na Trgu svete Katarine, a povijesne kronike bilježe da je Jelačić u svečanoj povorci prema Gornjem gradu prošao i preko Harmice, gdje je kasnije priređeno slavlje za okupljeni puk, uz pečenog vola i vino - piše Lipovac.
U nastavku se prisjeća 7. rujna 1848. kada je ban Jelačić postrojio vojsku s kojom će, pod hrvatskom trobojnicom, krenuti u rat protiv Mađarske koja je Hrvatskoj negirala pravo na postojanje.
- Nažalost, nitko nije ostavio slikovni zapis tog zasigurno upečatljivog događaja, kao što je primjerice zabilježen dolazak mladog grofa Alberta Nugenta sa svojim vojnicima na ustoličenje bana Franje Hallera 1842. No spomen na postrojavanje Jelačićeve vojske nalazimo u hrvatskoj književnosti, u Matoševoj pripovijesti Kip domovine leta 188* gdje piljarica Pepica Pogačić prije nego će stradati pod kopitima mađarskih konjanika gleda Jelačićev spomenik i prisjeća se svoje mladosti: „A ona potresena skoči na noge junačke i baci kao molitven pogled na sionog Bana: u sunčanom se zlatu blista kalpak i menten, a ljuta mu se krivošija u snažnoj desnici kao zapalila... I u babinoj duši sine dan kada ga je djevojkom ovdje gledala s njegovim "ilercima“. Jedina slika bana Jelačića na njegovom trgu je litografija s prikazom njegova lijesa u pogrebnoj povorci koja se 1859. iz katedrale preko Jelačićeva trga i Ilice kretala prema Novim dvorima. Mnogi će istaknuti pokojnici kasnije na put prema posljednjem počivalištu prolaziti upravo preko glavnog zagrebačkog trga, poput Ante Starčevića, Petra Zrinskog i Frana Krste Frankopana, Pavla Radića i Đure Basaričeka, Stjepana Radića, Antuna Bauera, Vladimira Nazora i Franje Tuđmana - navodi povjesničar.
Još jedan od važnih momenata koji su se ondje dogodili bila je svečanost otkrivanja banova spomenika 16. prosinca 1866. u svečanom ozračju i uz nazočnost velikog mnoštva, a glavni uzvanici bili su ban Josip Šokčević, zastupnik cara i kralja Franje Josipa general Bellegard, zastupnik kraljevske dvorske kancelarije Ognjeslav Utješenović Ostrožinski, general i pjesnik Petar Preradović i drugi. Spomenik je otkriven, kako piše, uz klicanje „Slava mu“, zvonjavu zvona i pucnjeve iz pušaka i topova.
- Vjerojatno najpoznatiji povijesni događaj koji se dogodio pod Jelačićevim spomenikom bio je spaljivanje mađarske zastave 16. listopada 1895., upravo na Jelačićev rođendan, u vrijeme posjeta Franje Josipa Zagrebu u znak protesta protiv velikomađarske politike bana Khuena Hedervaryja. Skupina od 30 studenata u kojoj je glavnu riječ vodio mladi Stjepan Radić u svečanim odorama sa sabljama došla je pod banov spomenik pod hrvatskom zastavom iz 1848. koju je nosio pjesnik Vladimir Vidrić, a ondje im se pridružilo još stotinjak studenata. Zastava koju su polili rakijom i spalili uz povike „Živio hrvatski kralj Franjo Josip I.!", „Slava Jelačiću!" i „Abzug Mađari!" bila je posebno skrojena tkanina u bojama mađarske trobojnice, a ne prava državna zastava s kraljevskim grbom kako se ne bi uvrijedilo Franju Josipa. Uhićena su 24 studenta, među njima Stjepan Radić koji je osuđen na šest mjeseci zatvora i Vladimir Vidrić, a tijekom procesa utvrdio se da je zastavu zapalio Žiga (Žigmund) Hacker, student prava, inače Židov, koji se „ponosi time, da je spalio mađarsku zastavu kao simbol velike Mađarske." Spaljivanje mađarske zastave ušlo je u povijesno pamćenje kao velika gesta hrvatskog prkosa i otpora, a imalo je i značajan utjecaj na daljnji razvoj hrvatske politike i kulture jer su mnogi studenti isključeni sa zagrebačkog sveučilišta te su na studij otišli u Prag i Beč odakle su u Hrvatsku donijeli nove političke, društvene i kulturne ideje - piše Lipovac.
Snažnu simboliku imao je i idući povijesni događaj na Trgu bana Jelačića, ujedno i najtragičiji.
- Bilo je to ubojstvo pripadnika Kraljevskog hrvatskog domobranstva (25. i 53. domobranske pukovnije) i nekoliko građana 5. prosinca 1918. koji su prosvjedovali zbog stvaranja jugoslavenske države četiri dana ranije bez pristanka hrvatskog naroda. To je označilo kraj domobranstva kao zasebne hrvatske vojske nakon 50 godina i ujedno početak progona svih protivnika nove države pod srpskom dominacijom. Prosvjednici su reagirali na proslavu koju su organizirale pristaše ujedinjenja i okupili se na Trgu kličući slobodnoj Hrvatskoj, republici i Stjepanu Radiću te negodujući protiv srpske dinastije i militarizma te kralja Petra. Ivan Pernar, kasniji HSS-ov zastupnik, događaje je promatrao s jednog prozora i ovako ih opisao: „Oko tri sata i četvrt začuje se od strane Ilice klicanje "Živila republika!" Dolazilo je najmanje 600 oboružanih vojnika sa dvije mašinske puške. S Popovićeve kuće (na Jelačićevom trgu broj 4) htjelo se pucati na momčad. Nato je više vojnika podiglo u zrak puške i na puškama bijele marame, vičući: "Mi ne ćemo pucati. Nemojte ni Vi, nego nam dajte mašinske puške". Začas bude predana mitraljeza u kući broj 4. Nato je glazba zasvirala "Lijepa naša domovina". Vojnici pođoše u kuću broj 6, da im i oni predadu mašinsku pušku. U to vrijeme čuli su se ponovno poklici, da republikanci ne će pucati, samo neka ne pucaju kraljevci - sotji u tekstu od Lipovca.
Ne zna se što se događalo u kući broj 6; samo je pao jedan hitac, našto je napolje izletilo 6 do 8 vojnika.
- Oko 15 vojnika vratilo se natrag u kuću. Što se sada unutra događalo ne znam; ali nakon nekoliko časaka čuo se prasak pušaka. Planuše puške u veži kuće broj 6, a vojnici nagnuše jedan preko drugoga, te jedan ostade ležati pred vežom. Sada počnu rikati mitraljeze, i to prva republikanska od palače Prve hrvatske štedionice, druga iz kuće broj 6 na Jelačićevom trgu, treća iz Fellerove kuće (na uglu Jurišićeve ulice i Jelačićevog trga), četvrta kod svjetiljke lijevo od Jelačićevoga spomenika, a peta je bila postavljena iza samoga spomenika, ležeći potrbuške; ovi su se šćućurili, da se zaštite od taneta. Jedan ili dva bijahu do smrti ubijeni. Pucalo se iz Fellerove kuće i sa strane od ulice Marije Valerije. (U zahodu na uglu Jelačićevog trga i ulice Marije Valerije bijahu smješteni oboružani članovi "Srpskoga Sokola"). Tako su ubijeni još i preostali vojnici. Kad je pucnjava prestala, digne se jedan mališ, koji je bio ranjen u desnu ruku, radi čega je ljevicom držao desnicu. Od gomile kod spomenika ostade živ jedan jedini. Kada su kola došla po mrtve, ustade taj, - bio je narednik, a sav krvav od glave do pete, - pa zapita, gdje da se opere i gdje li je liječnik. Krva je natopila granitni postav bana Jelačića i okolišni pločnik. Užasna slika! Ljudi su od znatiželje dolazili, te su bez srca gazili po krvi." Krivac za ovaj nezapamćen pokolj bio je povjerenik za javni red i sigurnost u Zagrebu Budislav Grga Angjelinović koji se kasnije time hvalio u skupštini u Beogradu: „Po svojoj dužnosti smatrao sam da treba prvi da počnem i ja se tim krvavim rukama ponosim.“ Ubijeni su prozvani Prosinačnim žrtvama, a ovo su njihova imena: Slavko Šćukanec, Miroslav Svoboda, Viktor Kolombar, Miloš Mrše, Mato Gašparović, Mijo Staničer, Stjepan Jureša, Josip Lupinski, Ferdo Veršec, Nikola Ivša, Dragutin Kostelac, Andro Martinko i Antun Tašner-Juričić. Spomen-ploča njima u čast postavljena je na Trgu bana Jelačića 11 tek 2003 - podrobnije će Lipovac.
I početak života Hrvatske u drugoj Jugoslaviji, navodi, označen je događanjem na Trgu bana Jelačića, velikim „mitingom oslobođenja“ održanim 11. svibnja 1945., tri dana nakon ulaska partizanskih jedinica i sloma NDH.
- Pred više od 100.000 Zagrepčana, govorili su partizanski zapovjednici, među njima i Većeslav Holjevac i Ivan Gošnjak. Bila je to zapravo proslava završetka teškog i krvavog Drugog svjetskog rata jer već se moglo naslutiti da oslobođenje od fašizma nije značilo i istinsku slobodu. Dva dana kasnije uslijedila je i velika vojna parada jedinica Jugoslavenske armije, a 16. svibnja na Trgu je svečano dočekan i predsjednik ZAVNOH-a Vladimir Nazor. I prije nego što su komunističke vlasti 1947. uklonile spomenik bana Jelačića, a njegov trg preimenovale u Trg Republike, glavni zagrebački trg postao je pozornica raznih proslava i okupljanja koje je režim organizirao. No od svih skupova održanih u razdoblju socijalizma najviše je upamćen miting kojim je označen vrhunac Hrvatskog proljeća. Bilo je to 7. svibnja 1971. kada je govor predsjednice Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske Savke Dabčević Kučar došlo poslušati oko 200.000 ljudi. Trg je za sve bio premali pa se mnoštvo raširilo sve do okolnih ulica i trgova. Savkine riječi osude unitarizma i centralizma bile su pozdravljene povicima „Imate podršku“ te „Savka-Tripalo“. I kraj Hrvatskog proljeća obilježilo je zbivanje na Trgu Republike, trodnevne demonstracije studenata koji su prosvjedovali zbog uhićenja svojih čelnika kojeje uslijedilo nakon prijelomne sjednice vrha partije u Karađorđevu. Demonstracije je 15. prosinca 1971. brutalno ugušila milicija fizički se obračunavši sa studentima, o čemu se naravno javno nije smjelo govoriti. „Nitko ne obavještava javnost o epopeji naših studenata. Oni iskupljuju veliko poniženje, dok im pendreci usađuju kičmu“, zapisao je u svom dnevniku Vlado Gotovac - osvrnuo se povjesničar.
Osim političkih skupova, Trg je bio odredište i važnog događaja iz povijesti hrvatske konceptualne umjetnosti. Bio je to 13. studenog 1981. kad je Tomislav Gotovac potpuno gol izašao iz haustora u Ilici 8 i vičući „Zagreb, volim te!“ uz začuđene poglede građana krenuo prema Trgu gdje je počeo ljubiti asfalt.
- Ubrzo ga je zaustavio milicajac i time završio umjetnikov performans. Dolazak novog političkog i društvenog razdoblja nagovijestio je legendarni koncert Prljavog kazališta 17. listopada 1989. na kojem se okupilo čak 300.000 ljudi. I ovog je puta Trg naravno bio pretijesan, a s posebnim emocijama bila je dočekana pjesma Mojoj majci sa stihom o „Ruži hrvatskoj“ koji je nagovještavao skori „izlazak Hrvatske iz genitiva“. „Tada smo već imali dosta hitova, no svi su čekali Ružu hrvatsku. Nismo mogli pretpostaviti da će pjesma poprimiti takve razmjere. Činilo se kao da ljudi imaju tu potrebu za neovisnošću i ta pjesma im je upravo to značila. Da nisam bio na bini, bilo bi mi drago da sam u publici“, kazao je 25 godina kasnije vođa Prljavog kazališta Jasenko Houra. Nijedan drugi koncert održan kasnije na trgu nije stekao toliku slavu. Te jeseni 1989. na Trgu su održana još dva događaja koja su označila kraj komunističke vladavine – potpisivanje peticije za povratak spomenika bana Jelačića 8. listopada kojem se odazvalo 70.000 građana, a 10. prosinca na Dan ljudskih prava 12 opozicijskih stranaka i skupina organizirao je potpisivanje peticije Saboru i Predsjedništvu Hrvatske sa zahtjevom da se raspišu slobodni izbori. Mnogi građani na Trg su došli sa svijećama pa se govorilo o „Revoluciji svijeća“ - piše LIpovac.
- Već istu večer uoči početka kongresa SKH vrh partije donio je odluku da se raspišu slobodni izbori na svim razinama, od općine do Sabora. Već pola godine kasnije, 30. svibnja 1990., na Trgu je održana velika proslava konstituiranja novog demokratskog i višestranačkog Sabora i drugih najviših tijela vlasti na čelu s predsjednikom Franjom Tuđmanom, uz mnoštvo hrvatskih zastava i optimističko ozračje, a 16. listopada na Trg koji je dobio svoje staro ime vratio se i brončani ban Jelačić. Na Jelačićevom trgu građani su 15. siječnja 1992. slavili međunarodno priznanje Hrvatske, a velikim skupom proslavljeno je i primanje Hrvatske u Ujedinjene narode 22. svibnja iste godine, kada je Tuđman s balkona Društva hrvatskih književnika rekao poznatu rečenicu „Imamo svoju Hrvatsku, naša je i bit će onakva kakvu sami želimo.“ Na trgu su u kolovozu 1995. spontano proslavljeni i uspjesi Hrvatske vojske u operaciji Oluja te kasnije dočekani i pripadnici oslobodilačkih postrojbi. Trg bana Jelačića bio je i mjesto prosvjeda Zagrepčana protiv oduzimanja koncesije Radiju 101 21. studenog 1996. Procjenjuje se da se okupilo oko 120.000 ljudi koji su izražavali nezadovoljstvo razinom demokracije u poslijeratnoj Hrvatskoj koja je uz ostalo došla do izražaja Vladinim nepotvrđivanjem izbora četvorice zagrebačkih gradonačelnika iz oporbenih redova. Nezadovoljstvo gospodarskim i socijalnim stanjem u Hrvatskoj iskazano je u velikim demonstracijama 20. veljače 1998. u organizaciji sindikata i uz pomoć oporbenih stranaka, no vlasti su zabranile okupljanje na Trgu pa su tisuće građana ispunile okolne ulice pokušajući probiti policijske kordone. U naguravanju s policijom bilo je i ozlijeđenih, razbijeno je i nekoliko izloga, ali na Trg se nitko nije uspio doprijeti - stoji u tekstu.
Na početku 21. stoljeća Jelačićev trg bio je poprište raznolikih zbivanja koji nemaju premca u ranijim razdobljima.
- Kad je u veljači 2002. na Olimpijskim igrama u Salt Lake Cityju Janica Kostelić osvojila čak četiri medalje, proslavljenu hrvatsku skijašicu na Trgu i okolici uz prigodan je program dočekalo više od 200.000 građana, a ta je tradicija nastavljena i kasnije kad su uspjehe osvajali i drugi hrvatski sportaši, prije svega rukometaši. Na Dan državnosti 2007, 2008. i 2009. pod Jelačićevim spomenikom po prvi put su se postrojili hrvatski vojnici, a 4. lipnja 2011. Trg se pretvorio u veliku crkvu na otvorenom jer je papa Benedikt XVI. upravo ovdje održao molitveno bdijenje s mladima. Ono što je posebno ostalo upamćeno bila je apsolutna tišina od nekoliko minuta tijekom molitve. Papa je ostao oduševljen disciplinom i sabranošću mladih i fasciniralo ga je što je tijekom te molitvene tišine usred grada mogao čuti kako pjevaju ptice - navodi povjesničar Marijan Lipovac.
Radostan povijesni događaj bio je i doček generalima Anti Gotovini i Mladenu Markaču nakon što su se 16. studenog 2012. vratili iz Haaga oslobođeni svih optužbi za ratne zločine. U euforičnoj atmosferi Gotovina je okupljenom mnoštvu uputio poznatu poruku „Rat je završen, okrenimo se budućnosti“. Posljednji veliki povijesni događaj, kako piše povjesničar, na Trgu bana Jelačića bila je glamurozna proslava ulaska Hrvatske u EU navečer 30. lipnja 2013. pred brojnim predsjednicima drugih europskih država i čelnicima EU koja je kulminirala Odom radosti u ponoć 1. srpnja kad je Hrvatska i službeno postala 28. članica Unije.
A ne smije se zaboraviti i 2018. godina, odnosno doček srebrnih nogometaša sa Svjetskog prvenstva u Rusiji.