Izgleda, ukratko, jezivo. Po danu se doima kao prizor iz kakvog filma katastrofe u kojem je već pala atomska bomba i pokorila pola čovječanstva, a ostatak je napustio civilizaciju i ostavio svoju baštinu na propadanje. Po noći, još je gore, pa bi netko mogao pomisliti da će svakog trenutka odatle izaći neki stvor iz druge dimenzije.
A vratimo se, na trenutak, u dvadesete godine prošlog stoljeća, kad je kompleks Prve hrvatske tvornice ulja, omeđen današnjom Branimirovom, ulicom Crvenog križa i Ljudevita Posavskog, naprosto vrvio životom. Marljivi radnici ondje su dolazili na posao i "motali se" po obližnjim zgradama, pogon je radio punom parom. Bilo je to vrijeme industrije, gospodarskog rada, i posao je cvjetao. Koliko je cvjetalo govori i to da je do sredine 1920- ih u uljari je bilo zaposleno oko 310 ljudi, od čega je 260 proizvodnih radnika i 50 administrativnih službenika.
Prvu hrvatsku tvornicu ulja osnovao je, inače, 1916. godine Samuel David Aleksander iz bogate i utjecajne židovske obitelji. U poslovnom svijetu je bio znan kao organizacijski genij i pod nadimkom "Der Gescheite" (Pametni), a u Sisku je 1893. kupio tamošnju pivovaru i osnovao tvornicu slada. Dvadesetak kasnije postao je dovoljno imućan pa je krenuo u posao ulja, a kako je posao išao dobro, pogon je preselio u prostore koje danas vidimo na Branimirovoj. I stvari su za uljaru išle odlično kroz dvadesete i tridesete godine prošlog stoljeća, no do stagnacije je došlo u Drugom svjetskom ratu. Samuel Davir Aleksander, s obzirom na to da je bio Židov, skrivao se u sanatorijima u kojima je dvije godine kasnije i preminuo. Mnogi pripadnici obitelji su se skrivali, bili progonjeni ili pogubljeni tih godina. Njegova obitelj na kraju je u potpunosti je osiromašena, a oduzeta im je i sva vlast kao i dionice, i većine nekretnina, te tvornice. Nakon Drugog svjetskog rata tvornica ulja mijenja naziv, prvo u Tvornica ulja-Zagreb "Crvena zvijezda", a kasnije u jednostavno Tvornica ulja - Zagreb ili skraćeno TUZ. Pedesetih se ondje počeo proizvoditi margarin, a postrojenje je postupno postalo premalo pa se proizvodnja počela seliti na Žitnjak. No, "stari pogon" radio je sve do osamdesetih godina, nakon čega je jednostavno nastavio propadati, s obzirom da se sva proizvodnja preselila na Žitnjak.
Za staru uljaru postojali su planovi, pa je tako gradonačelnik Bandić najavljivao ondje otvoriti Muzej holokausta, koji bi istovremeno trebao biti i Muzej tolerancije, a financirati se trebao iz sredstava Europske unije. Ispred tvornice ulja je 27.1.2018. godine izvedena opera za djecu Brundibár, i to ispred glavnog pročelja tvornice ulja povodom Međunarodnog dana sjećanja na žrtve holokausta. Kako vidimo, ti se planovi još nisu reallizirali. Još 2019. godine Večernji je pisao da se do sredine 2019. godine prostor trebao urediti, no u to su vrijeme tek radili elaborat o statici. U međuvremenu je došlo i do potresa 2020. godine, tako da je pitanje kad će se taj projekt na kraju realizirati. Ali možemo reći nešto o planovima. Sama je zgrada zaštićeni spomenik kulture pa se njezin izgled izvana ne smije mijenjati, ali potrebna joj je potpuna unutarnja rekonstrukcija. Prizemlje ima 500 kvadrata, a u planu je da zgrada ima tri ili četiri kata, ovisno o ideji arhitekta. Dvorište ispred zgrade uredit će se u javni park, u koji će ljudi moći slobodno dolaziti.
Znači još jedna obitelj koju su "osloboditelji" oslobodili od sve imovine....