Kada je u studenom 1405. u krapinskom starom gradu postala suprugom hrvatsko-ugarskog kralja Žigmunda Luksemburškog, bila je još dijete.
Razuzdani kralj uzeo ju je u sobi dvora iz koje su odjekivali, zabilježeno je u kronikama, njezini krikovi. On je imao 38, a Barbara Celjska tek 13 godina. Odrasla u grofovskoj obitelji nasilnoga pedigrea čiji su članovi bili među najvećim razvratnicima svog vremena, kasnije je i sama postala poznata po slobodnom ponašanju. Nije joj bilo strano imati brojne ljubavnike, a legenda kaže kako je muškarce, kad bi ih se zasitila, bacala s najviših kula svojih utvrda. A bilo je to iznimno često.
Umrla je pokošena kugom na današnji dan, 11. srpnja 1451., a uz nju se najčešće veže naziv Crna kraljica.
Priče o Barbari Celjskoj brojne su i maštovite, duboko ukorijenjene među stanovnicima sjeverozapadne Hrvatske. Prenosi se, među ostalim, da je i sebe i zagrebačku utvrdu Medvedgrad, kojom je upravljao njezin brat Fridrik, dala vragu kako bi spasila svoje blago od turskih napada.
I da zbog toga ni u smrti nije našla mir, već se pretvorila u zmijsku kraljicu koja i danas čuva silno bogatstvo u tunelima između Medvedgrada i crkve sv. Marka na Gornjem gradu. Dojam tame dodatno je potvrđivala svojim izgledom.
Imala je dugu crnu kosu i stalno je hodala odjevena u crno, s crnim rukavicama na rukama na kojima je najčešće stajao pripitomljeni crni gavran. Navodno je ptica na njenu zapovijed kopala oči i kandžama ranjavala sve koji su se zamjerili Crnoj kraljici, a priča se da joj je zapravo bio ljubav koja je kletvom pretvorena u gavrana. Zvala ga je Tugomir.
Povezivali su je i s crnom magijom, a neki čak pričaju da je bila vampirica te u vezi s transilvanskim grofom Vladom Drakulom. Sigurno je, međutim, da je poslužila kao inspiracija Josephu Sheridanu Le Fanu za njegov roman “Carmilla”, jedno od najranijih djela vampirske tematike.
Optuživali su je da je vještica, a postoje svjedočanstva da se bavila alkemijom. Njezini su pokusi ostali zabilježeni u zapisima češkog alkemičara Johanna von Laaza, koji ju je posjetio u dvorcu iznad Samobora u čijem je podrumu imala laboratorij. Nije čudno što ga je smjestila u kraju koji je u 15. stoljeću obilovao bakrom. Jer znala je “od bakra s arsenom napraviti srebro te od srebra zlato”, a tim su kovinama, piše također Laaz, brojni ljudi prevareni.
Alkemijom se počela baviti, pretpostavljaju povjesničari, zato što je bila zatočena u preranom braku s mužem kojega gotovo nije viđala jer je bio zauzet borbama za širenje kraljevstva. No, iako mu nije bila odana po pitanju ljubavnog života, supruga je podupirala u političkim ciljevima. Čak ga je, u ulozi regenta, za izbivanja zamjenjivala u vladanju. Zbog preslobodnog ponašanja na dvoru za njegove odsutnosti, pak, 1419. protjerao ju je na godinu dana iz zemlje, zajedno s njihovom jedinom kćeri Elizabetom. Primio ju je natrag na nagovor poljskog kralja Vladislava II. i kancelara Georga von Hohenlohea, a njihova ponovnog susreta dotakla se i kustosica Rolanda Fugger Germadnik u monografiji koju je izdao Pokrajinski muzej Celje.
“Kraljica je pred kraljem pala na koljena i molila ga za milost. Kralj nije htio ni čuti. Tad je k njemu došla kći Elizabeta. Jako ju je volio te je zato prihvatio njen zahtjev i oprostio kraljici. Tu su noć proveli skupa te su sve zamjerke zaboravljene”, citirala je Žigmundova kroničara Windeckea. Nakon tog velikog spora kraljevski je par djelovao usklađeno. No, sa starim načinom života nisu prekinuli, već Barbara ljubavnike nije toliko očito pokazivala.
Udovica je postala u 46. godini te time i najbogatija kraljica u kasnom srednjem vijeku. Upravo u tome što je u času smrti muža odjenula crninu neki povjesničari vide razlog nadimku koji su joj nadjenuli.
Bila je druga Žigmundova supruga. Prva, Marija, umrla je dok je bila trudna, od posljedica nesreće pri jahanju. Barbara je bila Marijina rođakinja, pa se Žigmund s njom vjenčao jer je želio nastaviti vladati kraljevstvima koja je dobio ženidbom za prvu suprugu. Najmlađa kći Hermana II. Celjskog tako je postala sredstvo kojim je grof stekao pravo da članovi obitelji postanu nasljedni banovi u hrvatskim zemljama. No, Herman nije dobio muškog nasljednika, a unuku Elizabetu pogodila je ista sudbina kao i Barbaru, udali su je s 13 godina za austrijskog nadvojvodu Albrechta V.
Nije ga usrećio ni sin Fridrik, koji je ubio svoju ženu jer se zaljubio u Veroniku Desinićku, pa ga je Herman bacio u tamnicu. Barbara je, pak, umrla sama, a pokopali su je bez puno ceremonija u kraljevskoj grobnici u Pragu.
Povijest Večernjeg lista je i povijest moderne Hrvatske
Nist se od tada veliko nije promjenilo