U američkoj političkoj povijesti, Kennedyjevi su upisani više po tome što su htjeli napraviti za Ameriku, a nisu stigli, jer su ubijeni, nego što su stvarno učinili. Njihova je sudbina i uzvišena, i tragična u isto vrijeme: dva su brata likvidirana, John prvi, 1963. godine, kad je već bio u Bijeloj kući, Robert poslije njega, prije točno pola stoljeća (6. lipnja 1968.), a treći Edward nije htio, ili nije smio, ulaziti u konkurenciju za predsjednika SAD-a, da i njega ne zadesi ista sudbina. Ljudi su tad već hodali po Mjesecu, Amerika ih je slala da dokaže svoju moć, ali na zemlji nije uspjela zaštiti svoje političke zvijezde od tadašnjih tajanstvenih snajperista.
Obiteljsko prokletstvo
Kome su Kennedyjevi smetali; bilo je mnogo kandidata, ali ni u jednu službenu, a pogotovo neslužbenu verziju, nitko do kraja ni danas ne vjeruje. Uz sve političke okolnosti, koje takve obračune čine mogućim, uz ubojstva braće Kennedy vežu se i mnogi nepolitički, pa i sentimentalni razlozi, što zbog njihove snažne obiteljske veze, što zbog nerazjašnjenih navodnih veza s podzemljem, a što zbog slatkoga života, od kojeg, priča se i to, nisu bježali. Kennedyjevi su, prije svega drugog, priča o jednome klanu koji je otac obitelji imao u glavi kad je dolazio iz Irske; htio je dati predsjednika-katolika u većinski protestantskoj zemlji. Tad su se političari školovali za politiku, nisu se švercali iz biznisa, državama su upravljali ljudi koji su u strogoj konkurenciji morali dokazati da su državnici.
Nisu braća Kennedy u rangu utemeljitelja američke države Thomasa Jeffersona, ili Georgea Washingtona, niti Franklina Roosevelta, koji je spašavao Ameriku u ekonomskoj krizi i u ratu. Oni su tek najavljivali da će modernizirati zemlju, da će je osloboditi ratne psihoze i potvrditi njenu dominaciju u svijetu, bez novih ratova. U tom smislu, Kennedyjevi su uklapaju u definiciju Marca Blocha da su „ljudi više djeca svoga vremena, nego njihovih očeva“. Možda je njihova nesreća bila u tome što su išli ispred vremena, ili brže od vremena, i tako ugrožavali većinu koja je išla sporije. Ne zna se jesu li meci, koji su zaustavili promjene, došli sa strane „paralelne vlasti“? Ne vjeruje se da su mogli zalutati, i to dva puta.
Jedan dio Amerike nije volio Kennedyje; najgore za njih, onaj dio – ne zna se koliko je bio širok, ali je bio moćan – koji je mogao brutalno ostvariti svoje nezadovoljstvo. Ubijen je novi tip otvorenijeg američkoga društva i manje krute američke politike, duh modernizma u državi koja je izmišljala novu tehnologiju, nove ideje. John Kennedy je dijete toga duha, on je prvi dokazivao snagu slike u politici: da nije bilo televizije, na kojoj je „prodavao“ svoj šarm kao alve, teško bi pobijedio iskusnijeg Richarda Nixona. S Kennedyjem je iz Bijele kuće prvi put izišao u javnost privatni život predsjednika, njegova obiteljska idila, dizajnirana za potrebe vlasti, ali i van-obiteljske zgode i nezgode, koje su ga mogle dovoditi u različite opasnosti.
Robert Kennedy imao je bratovo iskustvo kako Amerika može iz sedla izbaciti i dobroga jahača, a ipak je htio ići na sedlo, da na čelu najmoćnije države na svijetu nastavi sagu o Kennedyjima. Misticima nikakvo političko, ni policijsko objašnjenje nije dovoljno da ih uvjeri da su i ubijena braća bili kovači svoje nesreće; ubijeni su zbog ambicije da mijenjaju Ameriku. Onima koji vjeruju u sudbinu, tragična pogibija Predsjednikova sina Johna jr. (u padu aviona s kojim je sam pilotirao) dokaz je da postoji prokletstvo Kennedyjevih, i da ne treba tražiti podne prije 12 sati.
Amerika je bila u fazi prosperiteta, kao i Zapadna Europa, kad je brutalno odbacivala usluge jednog, pa drugog brata Kennedy. Metak je krojio budućnost Amerike. Najveća super-sila mogla je izvjesiti svoju zastavu na susjednom planetu, u neposrednom susjedstvu, na Kubi, izbjeći u posljednji tren nuklearni rat, a u zemlji nije mogla, nije znala ili nije htjela, sve je još u igri, zaštititi svoju mitsku obitelj od terorizma (koji se tada još nije tako zvao). Amerika nije stala, nije se ni preplašila. Kennedyjevi su postali – i opstali – simbol američke moći, ali i američke nesreće. Iz obitelji Bush došla su kasnije dva predsjednika, i otac i sin George, ali u svijetu nije ostao duh njihove politike; bili su, za razliku od Kennedyja, samo visoki činovnici.
U politici se, pa i na tim razinama, potvrđuje jedna poslovica da prosječan čovjek koji hoda ide brže od deset mudraca koji sjede. Republikanci, uglavnom, nisu birali velike mudrace, iako je i prosječni Ronald Reagan napravio više od 10 drugih mudraca; može li „veliki improvizator“ Donald Trump potvrditi da je i on brži od desetina mudraca koji sa strane gledaju i kritiziraju njegovu politiku koja, nota bene, često ovisi o tome na koju se nogu ustaje. Demokrati su, na standardima koje je i klan Kennedy postavljao, birali predsjednike – Jimmy Carter, Bill Clinton, Barack Obama – iz redova mudraca koji nisu stajali na mjestu.
Ima Amerika u svim godinama prije i poslije ubojstva Kennedyjevih suviše oružja da luđaci ne bi dolazili na svoje. U godini kad je ubijen mlađi brat Robert, ubijen je i Martin Luther King, zato, ili samo zato, što je sam bio crne boje kože i što je predvodio pokret za ravnopravnost crnaca. Treba li podsjećati da tada crnci nisu smjeli ni u isti autobus s bijelcima, nisu mogli u isti restoran, ni sve škole nisu bile otvorene za sve… I da su u međuvremenu, Amerikanci izabrali crnca Obamu za svoga predsjednika; treba li većeg dokaza o tome kako se Amerika, svemu usprkos, u posljednjih 50 godina toliko mijenja da John i Robert Kennedy nisu bili prolaznici u stvaranju američke moći. Legenda o braći Kennedy možda bi kraće živjela da su oni dulje poživjeli na vlasti.
Ako nas pogodi treći svjetski rat, 10 najmoćnijih zemalja imat će ključnu ulogu:
Tajanstvenih ubica...drzava?!