Najljepše me sjećanje veže uz čimpanzu Puka koji mi je godinama svakog petka dolazio u ured. Timaritelj Josip Sila vodio ga je na vaganje jer je imao zdravstvenih problema, ali obavezno su morali usput stati kod nas u računovodstvu i provjeriti jesmo li svi na broju. I, naravno, da Puk vidi hoće li dobiti kakav slatkiš. Došao bi uvijek do mojeg stola, pomazila bih ga, a onda mu dala i kakvu poslasticu – kroz smijeh se prisjeća Nada Vuglar, djelatnica Zoološkog vrta koja ondje najdulje radi, a 1. prosinca imat će točno 45 godina staža.
Kolege su mi poput obitelji
Teško joj je izdvojiti samo nekoliko uspomena ili odabrati najdražu jer ih, kaže, ima “more”. Maksimirski zvjerinjak u tih joj je 45 godina postao drugi dom, a kolege obitelj.
– Prve dvije godine radila sam na ulaznoj blagajni pa su me, budući da sam ekonomistica, premjestili u računovodstvo. Tada nisam ni slutila da ću se u Zoološkom vrtu zadržati do mirovine. A mnogo se toga u međuvremenu promijenilo. Životinje se više ne drže u kavezima, zbog čega sam posebno sretna, nisu više u toliko skučenom prostoru, nema starinskih nastambi i žičanih ograda, imaju bolje uvjete – govori Nada Vuglar.
VIDEO Nada Vuglar u zagrebačkom ZOO radi već 45 godina i najdugovječnija je djelatnica: "Maksimirski zvjerinjak drugi mi je dom, a kolege obitelj!"
Prije gotovo pola stoljeća ZOO je, dodaje, imao samo 35 zaposlenih, a danas ih je više od 80. Životinja je pak bilo jednako kao i danas, ali ne i toliko različitih vrsta. Tijekom karijere “družila” se sa srnama i jelenima koji su se nalazili na mjestu gdje su sada afrički lavovi, pa zatim i nosorozima, slonovima, velikim nilskim konjima..., a sve se te životinje više ondje ne mogu vidjeti jer za njih nema dosta prostora. Da bi držali slonove, primjerice, trebali bi pola Zoološkog pretvoriti u trkalište.
Mnoge su se stvari, poput uklanjanja kaveza, počele mijenjati za vrijeme direktora Mladena Anića. Jedini dio u Vrtu koji se pak nije promijenio jest paviljon za majmune.
– Što se tiče rada u uredu, kad sam počela u računovodstvu, imali smo samo jednu mašinu zbrajalicu koja je rontala kao traktor i jednu pisaću mašinu. Sve se ručno pisalo. A prva napredna tehnologija koju smo dobili bio je faks. I bez obzira na to što radim u uredu, kada sam bila mlađa bila sam uključena u sva događanja u Zoološkom, poput rođendana ZOO-a ili Noći šišmiša. Tako je to ovdje, kada treba, svi radimo sve, od ravnatelja do portira. I svi smo poput familije, svatko zna svakog. Nedostajat će mi to u mirovini – priznaje Nada Vuglar, koja je odrasla u Dubravi, a trenutačno živi u Dugom Selu.
Na red stižu putovanja
S Tomislavom Krizmanićem, edukatorom koji u ZOO-u radi 28 godina, prisjeća se i kad su se 1994. čitav dan skrivali u uredu, pa su zbog toga, kaže, “ratni drugovi”.
– Bilo je to kad je eksplodirala municija u vojnom skladištu u Dubokom Jarku. Nismo mogli ići doma, nismo znali ni što se događa i dan smo proveli zatvoreni u ravnateljevu uredu – govore.
Teške trenutke poput tih, ali i one lijepe, nosit će sa sobom kamo god bude išla, a u mirovini planira uživati, odmarati se i puno putovati.
– Želim sa suprugom proći Hrvatsku uzduž i poprijeko, od mora do planina, i vidjeti sve što nisam imala prilike vidjeti. Prekrasna smo zemlja. Uživat ću i kod kuće, naravno, jer je tamo ipak najljepše. Obići ću koji put i kolege i životinje u Zoološkom vrtu – planovi su Nade Vuglar od idućega lipnja, kada ide u zasluženu mirovinu.
Nado, 45 godina si u Zološkom vrtu? A gdje si prije toga radila?