Zanima li nove gradske oce sport? I koliko o stanju u njemu znaju? Pouzdano se zna da novog gradonačelnika itekako zanima. Evo objave s Facebook-profila iz ljeta 2018. kad se kao strastveni navijač nogometne reprezentacije javio iz Moskve nakon finala SP-a napisavši: “Pratio sam ih u polufinalu i finalu u Moskvi jer volim nogomet i volim kako ga igraju. Uostalom, još 1998. sam sa 16 godine busom išao u Pariz i dokopao se ulaznice za utakmicu za 3. mjesto protiv Nizozemske. Proteklih dana sam u polufinalu i finalu bio na stadionu s najvatrenijim navijačima odmah iza gola. Posebice želim istaknuti tri trenutka s finalne utakmice, koji me ispunjavaju nadom. Prva je situacija kad nekolicina navijača pokušava povesti navijanje s ‘ajmo, ustaše’, što je zaustavljeno u par sekundi glasnim negodovanjem navijača pokraj njih. Druga je situacija kad jedan navijač pokušava povesti rasističko glasanje prema francuskim nogometašima aludirajući na njihovo afričko podrijetlo, na što ga je u sekundi nekoliko navijača ušutkalo. I treća je situacija kad nakon zadnjeg zvižduka francuski nogometaši dolaze do gola pozdraviti hrvatske navijače, što se na prvu loptu dočekalo negodovanjem, no zatim se pretvorilo u gromoglasan pljesak cijele tribine. Ima nade za ovu zemlju... Neću se stići vratiti u Zagreb na doček, no hvala nogometašima na prelijepoj igri, skromnosti i odmjerenosti u pobjedi i porazu te hvala velikoj većini navijača u Moskvi koji su bili na visini zadatka.”
Tomašević je naveo da ima nade za ovu zemlju, a možda ima nade i za sport u Zagrebu ako kod gradonačelnika postoji sasvim očita emocija prema njemu. Mada nije sporno i da ima puno prečih problema od sporta. Anti Breki je za “Sport nedjeljom”, nakon što je postao prvi čovjek metropole, najavio da sport neće izgubiti ni kune. Jedna od rijetkih tema gradskog sporta koje se doticao bio je GNK Dinamo, odnosno model upravljanja klubom. Mada je sasvim legitimno da gradonačelnik od udruge građana neodvojive od grada traži demokratski preustroj, a koji je Dinamo makar radi vlastite higijene i sam već trebao obaviti, rezultatska i financijska stvarnost govore da je maksimirski klub najmanja briga novoj vlasti. Europski konkurentan, financijski stabilan, urednog poslovanja, Dinamo je jedini sportski kolektiv koji bi mirne duše mogao na tržište i odcjepljivanje od gradske “sise”. No, što je s drugima? Tomašević će se možda iznenaditi, ali Dinamo nije jedini koji se začaranim krugom glasanja na trasi “skupština – izvršni odbor” zatvorio u sebe.
Što će biti s Cibonom, klubom koji je u posljednjih 20 godina temeljito srozan? I još je dobro i prošao, jer neki su poput NK Zagreba ili RK Medveščaka praktički nestali. Nije to isključiva krivica M. B. i ljudi koje je godinama instalirao, ali ozbiljan je paradoks da je Cibona devedesetih, pa čak i u doba socijalizma, bila spremnija za tržište nego danas kad je goli ovisnik o gradskome novcu. A košarka je, mada ni približno kao nogomet, potencijalno profitabilan sport. Za razliku od vaterpola recimo. Ali kojeg ulagača privući ako se Cibona lancima vezala za natjecanje zbog kojeg kao bivši prvak Europe odbija eurokupove, u kojem svake sezone završi oko 10. mjesta od 12 klubova, a trofej je unaprijed rezerviran za beogradsku Crvenu zvezdu koja praktički vodi ligu i može od svoje države tražiti novca koliko god joj treba!? Nejasno je i zašto bi građani Zagreba tako nešto morali financirati.
Prema posljednjim podacima o dotacijama za sportsku izvrsnost, najviše gradskih sredstava povukao je pak PPD Zagreb koji je u rukometnoj Ligi prvaka imao omjer 0-14. I nije neka izvrsnost...
No dajmo im kredita da će se popraviti.
Pokojni gradonačelnik bio je u sportskim krugovima rado viđen mecena, mnoge je osobno zadužio, a preferirao je spektakle u svrhu promocije grada poput Snježne kraljice ili Hanžeka. No, sportski prozor u svijet Zagrebu su ipak najviše nogomet i stadion. A takav kakav je sad, prava je slika i prilika višedesetljetnog zlostavljanja i nemara svih vlasti. I Tomaševiću je puno veći problem od samoga Dinama jer je gradski, poluupotrebljiv i po živote opasan.
Na kraju, ima li nova vlast čovjeka koji znanjem i voljom može riješiti brojne probleme i plivati među toliko gladnih ajkula? Tko je ono rekao da postoji samo jedna politika – ona kadrovska? Onog dana kad je Bandić umro, mnogima je smrklo. Što ne znači da sportu ne može svanuti. Pritom jedno treba imati na umu – kad te pitaju za vrhunski sport, a ti pričaš o rekreativnom, miješaju se kruške i jabuke.
Oduševija me Kalinić Pave u prošloj Nu2, 60 minuta monolog, Aca ni 2 pitanja uspija postavit