Narodne novine od 16. travnja 1881. pod malim naslovom Telefon donose izvještaj svojeg reportera: Takav čudnovati telefonički aparat imadoh priliku vidjeti odmah s početka, a vrlo je jednostavno konstruiran, više kao igračka. Stvar mi se nije činila za praktički život, nu ovih dana dođoh slučajno u građevinski naš ured na Viećnici, gdje opazih takav stroj, koji me dašto veoma zanimao kako sam o njemu u novinama više puta čitao.
Taj telefon po žici spojen sa vodovodnom strojarnicom i kao što se telegrafički obći sa najdaljimi krajevi, tako se iz građevinskog ureda na Viećnici mogu kod vodovodnog zdenca za kolodvorom, svoja tri kilometra daljine, razgovarati jedan sa drugim, baš kao da sjede u istoj sobi. U prvi čas me je čudno presemitio glas dosta jasan, nu nekako otajanstven od čovjeka, koga nevidim i neslutim i koji mi odgovara kao sredstvom nepojmljive čarolije...
Prvu telefonsku centralu Zagreb će dobiti 1886., i to zahvaljujući poduzetnom duhu građanina Wilima Schwartza, po zanimanju tipografa i novinskog urednika, nekadašnjeg suradnika Ljudevita Gaja. Centrala je bila na Krvavom mostu 2,. u zgradi u kojoj je danas Knjižnica M. J. Zagorka. Instaliranje zagrebačke telefonske mreže korača žustro naprijed, obavještava Agramer Zeitung u broju od 22. prosinca 1866., uoči otvaranja centrale.
Centralni je uređaj posve uređen za službu, a u ponedjeljak je započela rasprodaja pojedinih aparata za pretplatnike. Pojedini aparati povezani su još jučer na centralu i mogu već saobraćati s njom ili već s onim uređenim postajama. Koncem ovog tjedna mogli bi radovi na instaliranju biti dovršeni.
Na prvu telefonsku centralu uključeno je trideset pretplatnika, a pretplatnici s brojem jedan ili dva – Prva hrvatska štedionica i Tvornica kože. Tek je nekoliko dana prošlo kako je proradila zagrebačka telefonska centrala i kako je telefonski povezan mali broj pretplatnika, a zagrebačke se novine oglašavaju:
Tek je prošlo nekoliko dana da je u Zagrebu uveden telefon i može se već sa sigurnošću reći da je postao nužda. Dokaz tome je da je broj pretplatnika narastao na 30, što u odnosu na okolnost da su mnogo veći gradovi sa 10 telefonskih postaja (priključaka – op. a.) počeli – za Zagreb daje dobru svjedodžbu. Među pretplatnicima nalazi se nekoliko civilnih ustanova i ne može se dvoumiti da će se i ostala državna i vojna nadleštva i uredi priključiti na obću telefonsku mrežu...
Dvojbe nema: telefon u Zagrebu ubrzo postaje potrebom, što se vidi i po brojnim molbama za telefonski priključak. Godine 1896. dopisom se gradonačelniku obraća oružničar postaja s molbom za telefon, a u kojoj se kao glavni razlog navode česte ulične demonstracije. Za telefon je molbu svojeručno napisao i književnik Ljubo Babić, poznatiji kao Ksaver Šandor Gjalski, koji, uz ostalo, piše da bi se na mjerodavnom mjestu u interesu službe ishodila dozvola da priključak telefona sa centrale u Zagrebu na moj dvor u Gredicama, gdje ću češće na mom posjedu boraviti, što prije izveden bude...
Prve zagrebačke telefonistice zovu se Betika Rihtarić, Laura Sekulić i Viktorija Soronijević, a prvi telefonski imenik izašao je tek 1911. U tom najstarijem telefonskom imeniku, koji se čuva u PTT-muzeju, malo je više od dvije tisuće pretplatnika, a ilustracije radi, u današnjem aktualnome zagrebačkom imeniku samo je Horvata na tisuću ili tri gusto otisnute stranice! Prvi u prvome telefonskom imeniku po abecedi bio je Milan Accurti, sa stanom u Skalinskoj ulici, a po položaju kraljevski državni odvjetnik. Njegov je pozivni broj 530, a na broj 880 odazivao se poznati znanstvenik prof. dr. Oton Kučera. Za najavu jednog od narednih poglavlja možemo okrenuti broj 545. To je, naime, broj garaže i stana famoznog Ferde Budickoga, koji se u Zagreb dovezao prvim automobilom...