Komadići zelenila građanima zarobljenim u betonskoj džungli nerijetko služe kao pribježišta od svakodnevice. Stoga nije čudno da izlaze na ulice i srčano se bore protiv bilo kakvoga oblika betonizacije. Istina, realizacija projekta koji će koristiti zajednici nauštrb nekoga parka ili komadića zelenila katkad, ali rijetko, zna biti i dobar potez.
Međutim, kada Grad počne uklanjati zelenilo, konkretno stabla koja su određenim kvartovima davala dušu, uz objašnjenje da “uklanjaju sva stabla koja donose plodove, a koja su na prilazima zgrada, zbog nereda koji nastaje kada plodovi počnu padati”, onda se među stanovnicima kojih se sječa stabala tiče postavlja pitanje je li “nered” koji im ionako uopće nije smetao zaista važniji razlog od njihova mišljenja da je posječeno stablo puno više od obične biljke.
Osobe koje žive u nekom kvartu cijeli život sjećaju se kako je njihovo okruženje izgledalo i u vremenu dok su parkovi, zelenilo, i stabla poput višanja, trešanja ili jabuka ispred zgrada bili uobičajeni i kada nikome nije padalo na pamet da bi mogao doći dan kada će njihovi kvartovski dnevni boravci biti ugroženi. Koliko se kava popilo ispod nekoga kvartovskoga stabla? Koliko se partija remija i šaha odigralo? Koliko je ljudi i starih i mladih ispod sjedilo pa se smijalo, plakalo, svađalo, zaljubilo, odljubilo...
Zbog svih priča koja je posječeno stablo pričalo, nije čudno da se stanovnici, koji su imali sreću pa su u kvartu imali voćku koju su pratili po svim godišnjim dobima i po nekoliko desetljeća, emotivno vežu uz njega, baš kao što su se stanovnici Vrbana vezali uza svoju četrdesetogodišnju višnju. Međutim, isto je tako jasno i da ljudi iz Grada moraju raditi svoj posao te da, koliko god objašnjenje stanarima bilo nedovoljno, određena stabla neće biti njihovo mjesto za druženje zauvijek. Preostaje jedino želja da se uvijek potvrdi zlatno pravilo svake sječe – za svako posječeno stablo treba zasaditi jedno novo!
umjesto svakog stabla staviti dva kamena... ili više, da se gradonačelnik osjeća ko doma...