Časne sestre tamburašice? Da, upravo tako! Crkva Srca Isusova u sklopu zagrebačkog KBC-a „Sestre milosrdnice“ bila je te večeri dupkom puna jer su svi nakon večernje mise htjeli slušati božićni koncert tamburaškog zbora časnih sestara milosrdnica koji su one priredile za ovogodišnji Dan bolesnika.
– Nama to nije ništa neobično jer imamo dugu povijest tamburaštva u našoj družbi. Naime, uvijek smo bili s mladima i djecom, držali škole i sestre su morale dati ponudu koja je bila veza između tradicije i hrvatskih glazbala i onoga što mladi danas vole. Tako je bilo i prije 15-ak godina kada smo otvorili gimnaziju. Sestra Mirjana koja vodi sestrinski tamburaški orkestar osnovala je tamburaški orkestar s djevojkama. Jedno vrijeme nije je bilo i kad se vratila, pokrenuli smo sa sestrama tamburaški orkestar, a sljedeće ćemo godine ponovno s djevojkama iz gimnazije. Tako da ćemo imati veliki orkestar, koji bi trebao nastupiti u punoj snazi s klasičnim koncertom tamburaškog orkestra za 25. obljetnicu škole 2020. – priča nam s. Elizabeta Peršić, provincijalna poglavarica sestara milosrdnica, koja i sama svira u tamburaškom orkestru.
Pripremamo i narodna kola
U tamburaškom orkestru trenutačno je 15 sestara i redovničkih pripravnica, a s djevojkama iz škole očekuju da bi se brojka popela na 30. Na pitanje zašto baš tamburice, s. Elizabeta kaže da su tamburice odabrale kao hrvatsko tradicionalno glazbalo. – One su i naša tradicija, jer smo mi u Zagrebu više od 173 godine i želimo naglasiti poveznicu hrvatske povijesti i hrvatske tradicijske glazbe – kaže s. Elizabeta i pokazuje album s crno-bijelim fotografijama gdje se vidi da su milosrdnice već 1939. imale svoj orkestar s tamburicama i violinama.
Kada su počele vježbati, u zadatak su si uzele održati novogodišnji koncert koji bi povezao hrvatske božićne pjesme s onim popularnima, koje svi znaju. – Ove godine imamo u orkestru afričke bubnjeve, jer su kod nas sestre Afrikanke. To su dvije sestre koje će dogodine studirati na HKS-u, jer su se Zagrebačka nadbiskupija i Beninska biskupija dogovorile da bi uz dva svećenika, koji su u Đakovačkoj nadbiskupiji, došle i dvije sestre koje bi studirale u Hrvatskoj. Jedna će studirati psihologiju, druga zdravstvo. Kardinal je tražio koji bi ih red primio tih pet-šest godina studija i mi smo se javile. One su i nama osvježenje jer prvi put imamo crne sestre u našoj hrvatskoj provinciji i to je bilo osvježenje i oplemenjenje za naš zbor. One su ušle s plesom, pjevale božićnu pjesmu i plešu uz to. To je tipično za afričko područje. One su pjevale francusku božićnu pjesmu na afrički način – priča s. Elizabeta.
– Svirate li bećarce na nekim vašim slavljima? – pitamo je. – Sad pripremamo pjesmu „Večeras je naša fešta“ i neka narodna kola. Mi smo tek počeli, sviramo tri-četiri mjeseca i naučili smo samo božićni repertoar, sad ćemo uskrsni i onda nešto popularno. To je trzalačko iskustvo koje se treba redovito vježbati. Svatko sam mora mnogo vježbati, svaki dan barem 20-ak minuta, zajedno sviramo dvaput tjedno – objašnjava nam s. Elizabeta.
Samostan sestara milosrdnica nalazi se u središtu Zagreba, u Frankopanskoj ulici, gdje su sestre došle na poziv biskupa Jurja Haulika 1845. – Tu je bila livada i sestre su u tom najsiromašnijem dijelu Zagreba otvorile malu bolnicu s 12 kreveta, poslije školu i vrtić. Kroz povijest sestre su imale bolnice, škole (kao što i danas imamo žensku opću gimnaziju), vrtiće, staračke domove, kuće za siromahe s jednim ili dva topla obroka dnevno, u kojima mogu obaviti osnovnu higijenu. Aktivni smo red koji je stalno u narodu. U ovim područjima bili smo još u doba Osmanskog Carstva. Dugo razdoblje smo u hrvatskom narodu i sigurno je da smo se ukorijenile, kao na primjer fratri-ujaci u BiH – priča s. Elizabeta, objašnjavajući da je misija sestara milosrdnica u karizmi sv. Vinka Paulskoga, a to je rad s mladima u školstvu i zdravstvena djelatnost, zbog čega ih je biskup Haulik i pozvao u Zagreb.
– U bolnici “Sestre milosrdnice” u Vinogradskoj radilo je više od 100 sestara i onda su preko noći 1946. protjerane i došle su u samostan u Frankopanskoj, spavale su po hodnicima jer su ondje i živjele i radile i gradile – priča s. Elizabeta o tim teškim trenucima kada su komunisti protjerali sestre iz bolnice koju su gradile i kasnije je konfiscirali i promijenili joj ime u “Dr. Mladen Stojanović”. – Ima nas više od 600 u svijetu, od Južne Amerike, npr. Argentine gdje imamo mnogo škola, do Europe, u Italiji, Bugarskoj i Srbiji s malom zajednicom, u Crnoj Gori, djelomično u Njemačkoj, ali u svećeničkim kućama koje nas tamo trebaju, i u cijeloj Hrvatskoj i BiH. Zagrebačka provincija je matična, nakon što smo se odvojili od njemačkih milosrdnica, i tu su sada 252 sestre, s time da u Zagrebu ima dosta sestara koje su u visokim godinama. Nedavno nam je umrla sestra Vera, koja je bila ušla u 101. godinu – kaže s. Elizabeta, a na pitanje dolaze li im nove djevojke, kaže da priljev novih ovisi o broju djece u hrvatskim obiteljima.
– To ide proporcionalno s obiteljima u društvu. Naime, nekada su naši samostani imali po 15 ili 20 djevojaka koje su se „oblačile“ godišnje, a danas jednu ili dvije. Kao i u obiteljima. Ako u obiteljima nema djece, nema ni časnih sestara, jer mi dolazimo iz tih obitelji. Sada imamo šest djevojaka koje se pripremaju da bi postale sestre za ovo područje Hrvatske – kaže ona, dodajući kako danas dolaze djevojke koje su završile ili srednju školu ili fakultet.
Prvi stupanj je kandidatura, kada je djevojka kod nas i gleda je li to za nju ili nije. Sljedeći stupanj je postulatura, gdje se uključuje pomalo u sve dužnosti, da vidi kakav je život sestara. Potom slijede dvije godine novicijata, gdje se posvete studiju i povijesti Crkve, pa onda imaju praksu, odlaze u kuće i ustanove vidjeti kako sestre rade. Zatim polažu prve zavjete i nakon pet godina polažu vječne zavjete – kaže s. Elizabeta, a na pitanje kako se ona odlučila prije 30 godina postati redovnicom, kaže kako je tu odluku donijela nakon jedne duhovne obnove u Zagrebu, na koju je došla kao 13-godišnjakinja iz Donje Motičine kod Našica, na poziv prijateljice. Kad sam se vratila kući, rekla sam mami da želim biti časna sestra. Ona je samo odmahnula i rekla: „Ti? Takva jezičava?“ No, sljedeće godine sama sam se prijavila, završila srednju školu i ušla u uobičajeni protokol kandidature, postulature i novicijata – kaže s. Elizabeta.
Aktivne u društvu
Sestre milosrdnice su aktivan red, tj. nisu samo u klauzuri. – To znači da smo aktivne i u društvu. Imamo dio zajedničkih obveza, kao što su zajednička molitva, zajednički obroci. U 6.10 počinje nam jutarnja molitva, u 6.30 sati imamo zajedničku svetu misu, nakon mise zajednički doručak za sve koji mogu. Većina sestara koje rade u bolnicama odlaze u bolnice, one koje su u školama odlaze u škole ili vrtiće. U 12.30 imamo službu čitanja i zajednički molimo za one sestre koje nisu na svojoj službi ili dužnosti. Popodne svatko odlazi na svoj posao do večernje molitve u 17.35 sati, poslije čega je zajednička večera, nakon koje se radi još koliko se može. Starije sestre odlaze na spavanje, a one koje rade u državnoj službi, npr. u školi, znaju raditi i dugo u noć – kaže ona.
To je s jedne strane i prilično svjetovan život, kako pronalazite ravnotežu s duhovnim? – pitamo je. Velika je vrijednost ako ujutro započnete dan s Bogom i navečer ga završite s Bogom. I sestre starice, koje su u kući, znaju da duhovno moraju potpomagati one koje su na poslu. Stariji dio sestara je u kući, a ostale su u apostolatu, kao što su u obitelji djed i baka kod kuće, a ostali rade ili su u školi – kaže s. Elizabeta, dodajući kako je danas velika većina sestara završila fakultet ili srednju školu.
Ako hoćeš raditi u bolnici ili školi, moraš imati fakultet, imamo nekoliko sestara s magisterijima i doktoratom. Cjeloživotno obrazovanje obuhvaća i sestre bez obzira na to koje su struke – kaže s. Elizabeta. Inače, u samostanu sestara milosrdnica u Frankopanskoj ulici u Zagrebu su i tri svećenika, koji opslužuju duhovno njih i vjernike, kojima su te redovnice itekako omiljene. Što nije ni čudno jer je kod njih oko stotinu djece u vrtiću, u školi oko 260 učenica, u internatu 30-ak djevojaka, a dolazi dnevno i stotinjak siromaha, što znači da svoj apostolat žive u krugu od oko 500 obitelji.
