– Lediš – udarila me toliko jako po ramenu da sam poželjela vrisnuti. Umjesto vriska s polugrimasom na licu uzvratila sam samo: – Molim?
– Sjećaš li se?
– Ne – odgovorila sam trljajući dio ramena gdje me dohvatila njezina ruka tek tada shvaćajući da tu djevojku uopće ne poznajem. Ne znam je, još manje ono što očekuje da se prisjetim, a svojim mi je udarcem i naglim trzajem – što zbog iznenađenja, a što zbog straha – izbila najsočniji desert koji se poslužuje u Tkalčićevoj ulici, u maloj slastičarnici sa zbijenom terasom s nekoliko stolaca. Odatle se sa žličicom umazanom čokoladom koja upija sav stres može gledati prema velikoj Mariji Jurić Zagorki ukočenoj u bronci.
– Zbilja se ne sjećaš igre Ledena kraljica? Ono, Leee–deee–naaa kraaa–ljiii–caaa 1,2,3...?
– Fakat?– izbečila sam oči prema njoj u namjeri da je otpilim u najkraćem mogućem roku, ugnjavim je podukom kako se nepoznatim ljudima ne prilazi, dam pokoju lekciju da je život… Kako je život...
Život je... Što je zapravo?
Dok je gledam zastajući u pola riječi, pokušavajući poentirati, ona nastavlja: Dobro, ako ne znaš to, pamtiš li gumi-gumi, školice ili nešto drugo? Čovječe. ne ljuti se, kocke, graničara.... neku igru?
– Pamtim ih sve – poraženo odgovaram...
– Super, onda lediš! – poskočila je pa potrčala duž Tkalčićeve...
– Eeej!– zaderala sam se.
– Što? Sad ćeš mi držati prodike kako se ulicom ne trči u podne? – odgovorila je već prilično udaljena.
– Ali ta igra nema smisla ako je igra dvoje ljudi – vratila sam joj čudeći se sama sebi. Pristala sam na ledenu kraljicu (?!)
– Kako dvoje? Gledaj koliko ovdje ljudi prolazi, uključi ih sve... Natjeraj ih da se sjete...
– Čega?
– Pa onoga što si ti htjela filozofski obraditi – natjeraj ljude oko sebe da shvate kako je život plastična igra – nekada lediš, nekada te zalede i tako u krug. Među tim krugovima samo su dvije mogućnosti – smijati se iz svega glasa dok izmičeš ili gadno se uspuhati dok nekoga loviš. Hajde!.
– Ali ja te ljude ne poznajem. Zamisli kako će to izgledati ako... Ma nije danas situacija za igru...
– Pa ja ne poznajem tebe i gledaj... Na korak si od toga da se uključiš i prihvatiš gotovo blesavu ideju... Loviš! – povikala je sada iz sveg glasa. Čula ju je cijela Tkalča. Sada ili nikada – pomislim. Prvi do mene.
– Loviš – udarila sam prvog čovjeka do sebe… A on drugog do sebe... Trči nas sada već sedmero, a osmi lovi... Trči i vrišti cijela Tkalča... Sada ili nikada! U ulici u kojoj se okuplja sva mladež prisjećamo se što je to opuštenost, hrabrost, upornost, ludost...
A negdje daleko zvone riječi žene koja se koči u bronci na sredini Tkalče... Baš ovako ih je zapisala: "Lako je filozofirati, ali srce se ne da obmanuti."
>> Na ravnom krovu nebodera najbolje se čuje tišina
>> Daj mi ruku, odvest ću te na Savu