Svi koji su se ikad koristili taksijem barem jednom imali su vozača koji ih je odmah po ulasku "napao" pitanjima, šaljivim dosjetkama i anegdotama iz vlastita života. Tu su i oni koji vole glumiti političke komentatore pa cijelu vožnju provedu u iscrpnoj analizi posljednjeg poteza Vlade ili gradonačelnika, a posebno su "omiljeni" oni koji se ponašaju kao da su gradske ulice trkalište. Jozo Kovačević nije bio jedan od njih. Klijentu se nije obraćao osim ako on ili ona prvi ne "potegnu" razgovor, nastojao je odgovarati uvijek pristojno i odmjereno, a u 44 godine karijere taksista nikad nije dobio kaznu za vožnju. S pozicije šefa zagrebačkih taksista pak krajem mjeseca odlazi u mirovinu.
Katkad treba biti i "psiholog"
I nema tko nije u protekla četiri desetljeća bio na stražnjem sjedalu njegova taksija. Vozio je hollywoodsku zvijezdu Kevina Spaceya, nekoć slavnog svjetskog nogometaša Franza Beckenbauera, domaće rock-legende poput Indeksa, Bijelog dugmeta i Divljih jagoda...
– Da ne kažem ove naše glumce i pjevače. Severinu sam prevozio dva-tri puta, Danijelu Martinović. Ivu Gregurevića vozio sam svaki dan, s Ćirom sam išao i na piće na Langovu trgu. Zorana Mamića vozio sam u više navrata, njegova brata, Slavena Bilića... – nabraja Kovačević. Uglavnom je, dodaje, vozio noćnu smjenu, što znači da je na posao kretao oko pet popodne, a kući se vraćao oko dva ujutro. Teško je to padalo njegovoj ženi, kao i njihovoj djeci, no to je, naglašava, imalo svoje prednosti.
– Volio sam raditi noću jer je bilo manje prometa, a i imali smo dodatak od 20 posto. Spavao bih tako do podneva, ručao, pa išao raditi. Obitelji to nije bilo drago, ali su se uspjeli naviknuti – govori. Noćne su smjene bile teške i jer su značile vožnju s ljudima koji se vraćaju iz provoda u klubovima, a nerijetko i drugih problematičnih osoba. Bilo je tu pijanih, nepristojnih, ponekad i agresivnih putnika, a često i onih koji žele "zgiljati" iz auta a da ne plate.
– Upravo zato odlučio sam da neću ostajati na poslu iza dva ujutro. Bilo je škakljivih i neugodnih situacija, ali sam se snašao – kaže.
Ima život taksista i zanimljivih trenutaka, dodaje, pa je ne jednom Kovačević bio prijatelj, savjetnik, pa i psiholog svojim putnicima.
– Ljudi imaju različite priče. Netko je pijan pa se otvori, a ti mu pokušaš malo olakšati ako mu je teško. Vodiš ponekad ljude i na groblje pa slušaš njihove priče. Ljudi se tuže, hvale, razni su to karakteri koji dolaze do izražaja. Onda trebam naći balans i prema svima biti pristojan. Kad je netko napastan, bezobrazan, pokušaš to smiriti. Ako ne ide, čekaš da završi vožnja i da ne poželiš više takvog u svom autu – ističe.
Obrt za taksista otvorio je još 1979. godine, a prvi auto bio mu je Fiat 1500 PZ koji je "gutao" čak 15 litara na 100 kilometara. Kilometar vožnje tada je koštao kao litra goriva pa se moglo dobro zaraditi unatoč žestokoj konkurenciji. Taksirao je i za velike nestašice goriva osamdesetih godina prošlog stoljeća, kad se vozilo po pravilu par – nepar.
001,0
– Početkom mjeseca dobili bismo bonove za 400 litara goriva i nismo mogli kupiti više od toga. Ali smo zato mogli voziti svaki dan. Funkcionirali smo kako smo mogli, onih pet do deset dana kad bismo ostali bez goriva proveli bismo kod kuće – prisjeća se Kovačević. Devedesete su, kaže, za taksiste bile posebno teške. Od svog bruto prihoda morali su odvojiti 20 posto za ratni porez, a vozili su s prorezima na farovima kako ne bi postali mete za noćnih sati. I tada je promet koliko-toliko išao, dodaje, no druga polovica devedesetih bila je za posao katastrofa.
– Taksisti su znali napraviti cijelu smjenu bez da su imali ijednu vožnju. Nije bilo ljudi vani, nije bilo klubova, jednostavno nisu imali koga voziti. Morao sam se, da preživim, zadužiti, pa kad su došle bolje godine radio sam dodatno samo da to nadoknadim – prepričava. Bolji su dani došli u novom mileniju, a "blagostanje" je potrajalo negdje do 2009. godine. Dotad je, naime zagrebačko Udruženje auto taksi prijevoznika ili Radio Taxi kako ga svi znamo, jedini prevozio putnike u metropoli, a onda su došle konkurentske tvrtke. Poseban "udarac" zadali su vozači Ubera i Bolta s tarifama kojima "standardni" taksisti teško mogu parirati, kao i priljev onih koji su u Zagreb došli po laku zaradu nakon taksiranja po turističkim destinacijama na moru.
– Prije se tako nije moglo raditi. Taksisti su se morali prijaviti u gradu u kojem žele raditi, morali su imati boravište ondje. Po novom, tko god ima koncesiju, može voziti bilo gdje u Hrvatskoj i izvaditi dozvolu – objašnjava.
Posvetit će se odbojci
Prvo kao taksist u Udruženju autotaksi prijevoznika "Radio Taxi", zatim i kao član njegove uprave te u konačnici i kao predsjednik, Kovačević je cijeli život "ulio" u svoj zanat, a desetljeća je proveo u angažmanu za bolji položaj svojih kolega na tržištu rada. Zbog više od četiri desetljeća rada u obrtništvu i rada u udruženju dobio je, taman pred mirovinu, i posebno priznanje Obrtničke komore Zagreb za životno djelo.
– Sve vrijeme sam se s kolegama borio za bolji položaj taksista, a posljednje su godine za nas bile jako teške. Zadesili su nas pandemija i potres koji su gotovo posve ukinuli potrebu za našim uslugama, a moram spomenuti i da smo mi kao obrtnici u diskriminirajućoj poziciji glede ostvarivanja dječjeg doplatka i drugih sličnih prava – govori Kovačević.
Usporedo s onom taksista, Kovačević je posljednjih godina intenzivno radio i na karijeri odbojkaškog majstora. Cijelog života bavio se odbojkom, školovao se i za trenera, a osnovao je vlastiti klub Croatia. Mirovina će mu zato, kaže, biti vrlo aktivna jer će imati više vremena za rad s igračima, među kojima je i njegova unučad.
– Svake večeri odradim trening. Svim kolegama taksistima preporučujem također da se što više bave sportom, dobro je za zdravlje – kaže Jozo Kovačević. •
Svakoga je barem jednog od nas radio taxi preveslao i vozio duljim putem ako ti nisi znao...od kad je dosla konkurencija malo su se popravili