Knjige su oduvijek bila njegova najveća ljubav. Upravo zato je odabrao Beč kao svoje prvo odredište kada po završetku gimnazijskog školovanja odluči otići iz rodnog Novog Sada.
Jedan od najvećih gradova u Vojvodini sredinom 19. stoljeća bio je sastavnica Austro-Ugarske monarhije, a nakon propalih požunskih pregovora u kojima srpsko pučanstvo od Lajosa Kossutha bezuspješno traži autonomiju Vojvodine i mađarskog bombardiranja koje potom slijedi postaje gradić koji od 20.000 pada na sedam tisuća žitelja.
U takvoj sredini rađa se Stjepan (Istvan) Kugli, po nacionalnosti Mađar, koji u glavni grad Monarhije, čim je uzmogao, seli s razlogom. Bečke ulice pune su tada najmodernijih knjižara, a u jednoj od njih Kugli pronalazi i posao. Tako je počeo put jednog od kasnije najvećih knjižara i nakladnika tog doba, čije je poduzeće, koje je otvorio i držao u Zagrebu zajedno s Albertom Deutschom, ujedno bilo najveće takve vrste u ovom dijelu Europe. Početak je to ujedno i nove knjige na tržištu - "Tragovi u vremenu", koja prati životni put Stjepana Kuglija. Napisala ju je njegova prezimenjakinja, književnica Rosie Kugli, i to u gotovo zaboravljenu žanru – romansiranoj biografiji.
- Pokušala sam dosljedno i dokumentaristički pratiti put mladog zaljubljenika u knjige i razvoj knjižarskog carstva ovih prostora. No povijest i dokumenti, nažalost, ne mogu nam reći kakvi su ondašnji ljudi bili privatno - o čemu su sanjali, čemu težili, čega su se bojali. Iz dostupnih izvora uzela sam činjenice, a izmaštala kako je moglo biti, tako da je priča o usponu i padu najpoznatije zagrebačke knjižarske obitelji ujedno priča o uzletu i propasti obitelji, ali i knjižarstva kakvo je nekad postojalo – opisuje R. Kugli.
Otkada zna za sebe, dodaje, prate ju pitanja poput "imate li kakve veze s knjižarom Kugli?" ili "što je vama Stjepan Kugli?". Usto, željela je da ostane zapisana priča o "malom čovjeku koji je pokrenuo književne i izdavačke procese" te ostavio traga u njenom rodnom Zagrebu, pa se naslov knjige nametnuo sam po sebi.
Otkako je "zaplovila" spisateljskim vodama napisala je dvadesetak knjiga razne tematike, od romana, biografija najpoznatijih hrvatskih sportaša do knjiga za djecu i mlade, no uvijek ju je golicala ideja da iza nje ostane baš ova knjiga, čime je, kaže, željela poslati diskretnu poruku da bez književnosti nema kulture. A koliko u to vjeruje govori i činjenica da je inače diplomirana pravnica odlučila napustiti taj fah kako bi se bavila pisanjem.
I uspjela je u tome, iako to, kaže, u Hrvatskoj i nije lako. Kruh je to sa sedam kora, reći će ova višestruko nagrađivana autorica, a iako su njene knjige nositeljice javnozdravstvenih kampanja i postavljene na kazališne daske, puno toga i dalje se odrađuje pro bono, bez poticaja i honorara. Ipak, pisanje joj je ujedno i, kako kaže, vrsta terapije, a kako se upornost isplati, nakon četiri godine pisanja kao rezultat je stigla i knjiga koju je dugo željela "izbaciti van".
U tome su je financijski poduprli i Ministarstvo kulture, Grad Zagreb te Zaklada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti, dok ju je Muzej grada Zagreba "opskrbio" starim, crno-bijelim fotografijama koje čuva u svom fundusu, a na kojima se vidi koliko je Kuglijeva knjižara te sam proces tiskanja bila itekako ozbiljan biznis toga doba.
Tako čitatelj može vidjeti kako su izgledali golemi tiskarski strojevi koji su stajali u prostoru u Ilici 30 ili kako su se uvezivale knjige, ali i koliko su prepune bile police koje su zamotane u pakete vjerojatno čekale nekog dostavljača ili poštara da ih odnese njihovom naručitelju. Izrazito dobrog "njuha" za ono što bi se moglo dobro prodavati, Kugli je tiskao djela gotovo svih velikana hrvatske književnosti druge polovice 19. stoljeća, a u tome su mu pomogle upravo čvrste veze s njemačkim knjižarskim središtima, prvenstveno s Bečom, u kojem je izučio zanat, a potom i Lepizigom, Berlinom...
Sva ta djela, kaže Rosie Kugli, izašla su u skladno tiskanim i ukoričenim izdanjima, ponekad "začudnim s obzirom na vrijeme njihova nastanka", misleći pritom na naslovnice koje su često osmišljavali ponajbolji ilustratori tog doba, poput "Čudnovatih zgoda šegrta Hlapića" Ivane Brlić Mažuranić obogaćenu ilustracijom Vladimira Kirina, koji je ilustrirao i knjige Oscara Wildea i Edgara Allana Poea. Njegov crtež autorica opisuje tako jednostavnim, a opet sadržajno i značenjem bogatim, što je karakteristika svih Kuglijevih knjiga.
- Tu, na malenu tronošcu, sjedi Hlapić, dječarac kuštrave kose, veseo i nasmijan. I vidi se – ništa tome dječaku nije teško: u desnoj mu ruci postolarski čekić, a u lijevoj, s potplatom nagore, cipela koju popravlja. Iznad njega, na zidu, ura s klatnom koje kao da prati ritam dječakovih udaraca čekićem. Na podu pred Hlapićem kutije s postolarskim priborom, par čizama visokih sara i stare cipele koje, očito čekaju na popravak – opisala je svoj doživljaj ove naslovnice.
Na jednak način opisuje i druge Kuglijeve knjige, pa tako zaključuje da je naslovnica "Beskućnika" Gustava Krkleca najvjerojatnije djelo Andrije Maurovića, koje je također bio čest Kuglijev ilustrator.
- Time sam najdražim mi knjigama iz Kuglijeve naklade željela dati osobni pečat, pristupivši im ne iz pozicije književnog kritičara, već iz osobnog kuta obožavateljice dobre knjige – ističe R. Kugli. Vjeruje i da je na objavljivanje mnogih djela utjecala i činjenica da se Kuglijeva knjižara nalazila preko puta kavane Corso, okupljališta zagrebačke i hrvatske književne i intelektualne elite.
- Za stolovima Corsa moglo se gotovo svakodnevno vidjeti Antuna Gustava Matoša, oko kojega su se, poput pilića oko kvočke, okupljali brojni mladi pjesnici, a među inima Ljubo Wiesner, Fran Galović, Tin Ujević, pa čak i Miroslav Krleža. Možemo samo zamisliti koliki su se razgovori u svezi s objavljivanjem knjiga vodili za stolovima Corsa ili u uredima Kuglijevih na prvom katu Ilice 30, poviše knjižare – govori autorica.
U sklopu knjižare izdavali su i časopise "Dom i sviet", "Pariška moda", "Zvekan", "Glazba", "Gimnastika", brojna izdanja za mladež i građanstvo. Jednu je knjigu tzv. "običan" puk posebno dobro prihvatio - "Novu zagrebačku kuharicu Marije Kumičić", prvu kuharicu sa zagrebačkim receptima, koju je napisala supruga književnika Eugena Kumičića. Kad je Kugli došao na ideju da im treba jedna takva knjiga, kod svojih je kolega izazvao podsmjeh.
No ta je kuharica u nakladničkoj kući Kugli tiskana u više izdanja, a bilo je poslije i ponovljenih izdanja, koji su uvijek bili nadopunjeni nečim novim. Uz ovu, jedna od najprodavanijih knjiga, kaže Rosie Kugli, bile su i već spomenute "Čudnovate zgode šegrta Hlapića", ali i djela Jacka Londona, Rudyarda Kiplinga... Sve u svemu, u više od šest desetljeća djelatnosti nakladnička kuća koju je vodio Stjepan, a potom i njegovi sinovi Rudolf, Ivo i Zlatko, sve do nacionalizacije knjižare, objavila je impresivnih 3900 naslova i više od 1590 književnih kompozicija.
- Ostala sam osupnuta tim brojkama, napose znajući koliko je truda i znanja uloženo u tu produkciju, i to još u vremenima kad je većina medija još u povojima ili ih uopće nema, kad su prometne i poštanske veze na znatno nižoj razini. I nisu u tome sudjelovali samo Stjepan Kugli i njegovi sinovi, nego i toliki grafički urednici, knjigotiskari, slagari olovnog sloga i litografi, pa zatim knjigoveže – tolike karike u lancu koji zahtjeva vrsnoću, traži vrhunske majstore i skladne odnose na putu prema konačnom proizvodu, knjizi – opisuje autorica. Najpotresnije joj je bilo, ističe, pisati o nacionalizaciji knjižare jer oduzimanje nečije pošteno stečene imovine ne može, dodaje, nazvati nikako drugačije nego nepravdom.
- Nacionalizacija je obitelji nanijela veliku štetu, a ni privatizacija nije bila ništa bolja. Tretiranje književnosti kao robe može dovesti samo do propasti, što se, nažalost, i dogodilo – govori autorica, koja je u "Tragovima u vremenu" i detaljno opisala koliko su se Kuglijevi sinovi nakon njegove smrti trudili održati knjižaru na visokom nivou, no najstarijeg Rudolfa, koji ju je prvi preuzeo nakon očeve smrti, to je koštalo i zdravlja pa, unatoč tome što uspijeva u vremenu nakon Prvog svjetskog rata tiskaru i proširiti na zagrebačko naselje Kanal, umire s nepunih 48 godina.
Dva preostala brata, Ivo i Zlatko, nastavila su očevim i bratovim koracima, uz savjete i podršku njihove majke Josipe, koju je Stjepan upoznao nesporedno nakon dolaska u svoj posljednji dom – Zagreb. Nakon što je izučio zanat od bečkih knjižara Hermana Mainza i Rudolfa Lechnera, dolazi u Agram. Učinio je to kad je osjetio da je od svojih bečkih učitelja upio sve što je mogao, a oni su mu, kad ih je obavijestio o svojim namjerama, napisali i pismo preporuke.
- Od njih je naučio sve što treba znati o razgovoru s kupcima knjiga, o vođenju blagajne, dolaženju do obavijesti o novim knjigama koje su se pojavile na tržištu, o odabiru onih naslova od kojih se mogla očekivati dobra prodaja, o sastavljanju i preuzimanju narudžbi, ali više od svega, iz prve je ruke, kao revan čitatelj, upoznavao knjige koje će ponuditi kupcima – kaže R. Kugli.
Mainzovo i Lechnerovo pismo preporuke pomoglo mu je da se zaposli u knjižari Lavoslava Hartmana u Dugoj, danas Radićevoj ulici, koju je Hartman otkupio od jednog od pokretača ilirskog narodnog preporoda Ljudevita Gaja. Tamo je Kugli upoznao i Hartmanovog rođaka Alberta Deutscha.
- Njih su dvojica od Hartmana, kojem je zdravlje bilo dobrano narušeno, godine 1881. otkupili knjižaru i spomenutu malu tiskaru te sami nastavili uspješno poslovanje. Kugli i Deutsch nikad nisu zaboravili zaboravili Hartmanove zasluge i sve što su od njega naučili. Hartmanovo ime zadržali su na impresumu vlastitih izdanja sve do Kuglijeve smrti 1915. - ističe autorica.
Iz Radićeve se ovaj dvojac selio četiri puta, razlog je, kaže R. Kugli, što knjižara djeluje u razdoblju dok se Zagreb izgrađuje, a poseban graditeljski zamah odvija se nakon velikog potresa 1880., kada središte hrvatske metropole dobiva današnji prepoznatljiv izgled.
- Godine 1890. u pogon je puštena Uspinjača, spojnica Donjega i Gornjega grada. Iste godine otvoren je i Botanički vrt, na Zrinjevcu se otvara glazbeni paviljon, dvije godine kasnije i Glavni kolodvor, 1895. godine svečano je otvoreno Hrvatsko narodno kazalište, a Ilica postaje najprometnijom zagrebačkom ulicom.
Iz tog razloga Kugli i njegov partner Deutsch iz Duge ulice sele prvo u Ilicu 4, a nekoliko godina kasnije u Ilicu 2. U lipnju 1895. odlaze u Ilicu 39, a već u studenome 1896. sele u prostor koji će svime – površinom, rasporedom prostorija i položajem – postati konačnim ostvarenjem njihovih očekivanja: Ilica 30. Ondje imaju sve: ponešto odvojene, a ipak spojene prostore za prodaju knjiga i školskih potrepština, papirnicu...
U tom se vremenu rodilo ono što će poslije desetljećima biti svojevrstan zaštitni znak svih Zagrepčana: knjižara Kugli. Kultno mjesto nekadašnjih književnih susreta, razgovora i kupnje vrijednih knjiga danas je popularna trgovina s odjećom, ali akademik Pavao Pavličić, koji je napisao pregovor knjige, s pravom ističe da još uvijek postoje oni koji za Ilicu 30 govore "kod Kuglija" – govori autorica. U vrijeme nacionalizacije, prepričava, od obitelji su na životu bili još Stjepanova supruga Josipa te sinovi Ivo i Zlatko. Od njih troje s gubitkom knjižare najteže se mirila supruga Josipa.
- Sa svojim je mužem, a potom i sa sinovima, prošla je tolike teške godine, obilježene, kao što biva, usponima i padovima, a onda su im preko noći oduzeli sve. Uskoro je i ona umrla te su ostali samo sinovi, koji su još desetljećima mogli čuti kako ljudi, koji su poželjeli kupiti neku dobru knjigu, govore: "Idem kod Kuglija" – govori autorica te dodaje da knjižara 'Mladost', jedna od najznačajnijih nakladničkih kuća u bivšoj Jugoslaviji, koja je kasnije djelovala u Ilici 30, nikad nije dosegnula onaj prizvuk legende kakav je odzvanjao u nazivu knjižare Kugli.
I još je jednu tajnu otkrila koju mnogi nisu znali, a pritom odgovorila na pitanje zbog kojeg su se u njoj razvili taj inat i želja da napiše knjigu o obitelji koja je u zagrebačkoj povijesti ostala zapisana kao nositelj kulturne scene kraja 19. i početka 20. stoljeća. Neki su, ističe, pretpostavili da će upravo u knjizi otkriti korijene svoje obitelji, no njena ideja zapravo je bila, govori, da predstavi čovjeka s kojim ju veže ljubav prema knjigama, ljubav prema Zagrebu, a oboje kroz svoje djelovanje imaju iste ciljeve - knjigama oplemeniti isti grad.
- Htjela sam da ovo bude priča o Stjepanu Kugliju, priča o Zagrebu i priča o važnosti knjige. Knjižara Kugli odgojila je na stotine tisuća čitatelja. Ljudi koji su to omogućili nisu zaslužili da ih prekrije prašina zaborava. Iz tog razloga nisam detaljno istraživala veze koju moja obitelj ima sa Stjepanom Kuglijem, ali činjenica da su i Stjepan (Istvan) Kugli i moj djed bili Mađari, da su rodom iz istog mjesta te da je prezime Kugli prilično rijetko, ukazuje na to da neke poveznice vjerojatno postoje – kaže Rosie Kugli. "Tragove u vremenu" preporučit će onima željnima skrivene zagrebačke povijesti. Knjiga je to, reći će, posvećena onima koji podižu pogled kad šetaju gradom, onima koji su svjesni da su neka nedokučiva pročelja zgrada "obrve" stare povijesti i da neonski natpis s imenom trgovine nije oduvijek tu.
- Da su nekad na tom istom mjestu umjesto viskoznih tkanina mirisale knjige. Ovo je ujedno i knjiga za zaljubljenike u prošlost, nostalgičare, Zagrepčane koji hodaju uzdignute glave, ljude koji na svojim policama čuvaju stare knjige, za sve koji prošlost žele otrgnuti zaboravu i odati počast onima čije su nam knjige obilježile živote i zbog kojih smo mi danas ljubitelji knjiga. Vjerujem da ovakva djela zaslužuju našu pozornost, a u godini posvećenoj čitanju pomažu u općoj senzibilizaciji s knjigama i svim čarobnim svjetovima koje nam one otvaraju – kaže.
Ipak, veseli ju, govori za kraj, što primjećuje da ljudi i danas ljubomorno čuvaju svoje stare knjige, poput biblioteke Vjeverica iz Mladosti, Kuglijeve nastavljačice, i čitaju te knjige svojoj djeci.
- Ta kvaliteta, izbor djela, ilustracije, uvez… Sve je bilo maestralno i neke od tih knjiga su neponovljive – zaključuje.
