Ulovili su nam se pogledi dok sam hlapljivo pokušavala polizati sladolede koji su se bezobrazno brzo topili. Znam, nije imalo smisla ni pokušati objasniti tom neznancu što radim u Korčulanskoj s dva korneta raspoređena u rukama, od kojih je svaki pucao pod teretom četiri sladoledne kugle pokušavajući zadržati u rukama još i vrećicu u kojoj se jasno nazirao crveni lampaš…
Zasramila sam se zbog pogleda tog neznanca. A onda sam se sramila jer sam se zasramila pred neznancem.
Tu sam, na klupi Korčulanske, jer sam se sjetila upravo tog mjesta. A krenula sam onamo gdje bi prema mnogima bilo primjerenije da se susretnemo i gdje je posve prirodno da iskoristim ono što sam kupila prije sladoleda – lampaš.
Ta obrnutost i neprilagođenost primjerenim situacijama definira me i danas – mnogo godina poslije. Nisu nam dali da se pozdravimo. Posljednji put kad smo bili zajedno ja sam gledala u tebe, ali ti više nisi u mene.
Prvi put, baš toga dana, pobijedili su nas dvoje: tebe, racionalnog, matematički krutog, strogog, nepristupačnog i mene koja sam potpuno suprotna, ali i potpuno zaštićena zbog tvoje prisutnosti iskazane jednostavnom rečenicom upućenom drugima: Na mrvu mi ne dirajte!
Ostavili smo te na Mirogoju iako sam ponavljala onu rečenicu koja se uvijek nastavljala na tvoju: „Na dedu mi ne dirajte!“
Tamo, pred arkadama, bila sam i danas, kao i stotinu puta do sada.
Ali danas nisam ušla tražeći te u pravilno raspoređenim mirogojskim redovima. Za sve je kriva ona djevojčica koju sam, zauzeta nekim drugim poslom, prije desetak dana zatekla kako pred Lisinskim skakuće od sreće u najboljoj haljinici koju ima. Djed je vodi na koncert dječjih zborova.
– Gdje je tvoj djed? – pitala je tako jednostavno i nevino dječje da me jednostavno izbacila iz ravnoteže.
– Moj djed, moj stari deda… On je… Sad će on, svaki čas – odgovorila sam joj.
Danas, pred arkadama, sjetih se vlastita odgovora: „Sad će on, svaki čas…“ Pa se niz Mirogoj, leteći gradom, strusim u naš kvart u Korčulansku u koju više nisam zalazila otkako si otišao.
A tamo je, djede, sve isto. Radi Marco Polo, onaj dućan na trgiću i dalje ima neuredan izlog, i dalje neki ljudi, ne znam više jesu li isti, na istoj livadi istrčavaju pse, ali naše slastičarnice nema. Svejedno sam ti kupila sladoled, baš kao i ti meni – najveći.
„Gospođo, dajte mi sve kugle koje imate“, tako si ti naručivao dok bih te povlačila za rub jakne govoreći ti da ne zaboraviš naručiti kišobrančiće i preljev od čokolade, pa bismo sjedili na klupi s prvim danima proljeća i skrivajući se od drugih uživali u sladoledu.
– Koji ćete? – pitala me slastičarka prije nego li ću sjesti na klupu i zasramiti se zbog slučajnog pogleda s neznancem.
– Gospođo, dajte sve kugle koje imate!
– Imamo osam okusa, ali nemamo posuda za van
– Odlično! Četiri kuglice na jedan, a četiri na drugi kornet. To je za mog dedu. Mi uvijek s proljećem jedemo sladoled – rekoh joj pružajući ruke i stvarajući lampašem po škrinji za sladoled priličnu buku.
Bi li ona išta rekla da me zatekla na našoj klupi kako jedan jedem i dopuštam da se topi drugi smijući se sama, a zapravo s tobom? Bi, djede… Šteta što ne bi čula kako iz trbuha progovaraš: „Na mrvu mi ne dirajte…“
>> Sad ili nikad... u ulici u kojoj se okuplja sva mladež
>> Na ravnom krovu nebodera najbolje se čuje tišina
Hvala na ovom tekstu. I meni ponekad, kad prođem pored mjesta na kojem je živjela moja baka i gdje sam redovito svraćao nakon škole, dođe da uđem, sjednem s njom kao nekad, skuham joj kavu... I nedostaje mi i dan danas, a toliko je već godina prošlo otkad je umrla.