Samo nekoliko dana nakon što joj je suprug poslan na istočno bojište u Galiciju, na vrata joj je pokucao djelatnik Zagrebačkog električnog tramvaja. S ponudom koju Paula Landsky nije mogla odbiti jer se morala brinuti o svojoj djeci i majci. Došao joj je reći da nema novca za naknadu koju je trebala dobivati kao supruga djelatnika ZET-a dok joj je muž Rudolf na bojištu na kojemu su se odigrale najveće bitke Prvog svjetskog rata. Umjesto toga, ponuđeno joj je da ga zamijeni na poslu konduktera, odnosno kontrolora.
– Namjestili su sve žene koje su ostale same na pozicije njihovih supruga. Ja sam tako postala prva zagrebačka kondukterka – pričala je Paula Landsky u jednoj epizodi HRT-ova ciklusa emisija “Halo, halo, gledate Radio Zagreb!”, koja povezuje fragmente raritetnih snimaka iz fonoteke Hrvatskog radija s arhivskim filmskim zapisima i fotografijama podsjećajući se ljudi iz hrvatskog javnog života 20. stoljeća.
Paulu Landsky i njezina sjećanja snimili su 1980., godinu dana prije smrti, kada je proživjela već cijelo jedno stoljeće. Kada je tek počela raditi, u drugoj polovici 1914. godine, prisjetila se, osjećala je sram. Razlog je bilo to što su je Zagrepčani, opisala je, gledali u čudu svaki put kad bi kročili u tramvaj. – Na svakoj stanici ljudi su me ogledavali, pitali “gdje je ta kondukterica, kakva kola ima?”. Bilo me je stid u početku, no poslije sam se naučila – pričala je Paula Landsky. A bila je posebna atrakcija u svojoj službenoj bluzi i kaputu koji je “naredil šnajder Stiplošek”.
Uz nju je mjesto kondukterke ubrzo prihvatila i stanovita Katarina Kolenko, a o tome koliko su bile popularne, govori i činjenica da su o njima pisale novine. U jednom se članku navodi kako “kondukterice imadu kabanicu od modrog listera s crvenim egalizirom, znakom tramvajskog društva, a na glavi športašku kapu. Osim toga nose torbu kao i ostali kondukteri, a oko pasa im je ukrasa radi ukusni remen”.
– Ujutro su karte za radnike bile jeftinije, koštale su dinar, a poslije, oko 10 sati, dinar i pol – prisjetila se Paula Landsky. Vozila se prugom od Savske ceste do Ilice prema Črnomercu ili Maksimiru, a kad je počela raditi, još su tramvaje vukli konji. No, to je trajalo, kazala je, samo mjesec dana, a onda je “najenput došel električni”.
– Joj, kak su ljudi bežali za njim, kak su ga gledali – prepričavala je Paula Landsky, koja je radila u smjenama i po 12 sati, a posao joj se sastojao od toga da je bušila karte. Na svakoj je stanici morala sići s tramvaja i viknuti ime stajališta, pričekati da se svi putnici ukrcaju i onda malom trubom dati znak za pokret.
No, imao je njezin posao i opasnu stranu, kako je jednom prilikom ispričala novinarima Večernjeg lista. Karte je, naime, obično provjeravala u kolima u pokretu.
– Sa svake strane imala su stepenicu po kojoj bi kondukter tijekom vožnje hodao. Jednom bi rukom obuhvatio uspravne štange i tako kidao i kliještima cvikao karte. Često sam u vožnji znala leđima udariti o kakav kandelabr, a jednom sam zapela o kup drva koji je bio složen pokraj pruge – kazala je. Kada se tramvajima nisu vozili civili, kola su služila da se u zagrebačke bolnice prevezu ranjenici.
Paula Landsky tako je svjedočila i svim posljedicama rata koji je, na njezinu sreću, suprug Rudolf preživio. Vratio se 1918., kada je ona prestala biti kondukterka. Rudolf je, pak, prije početka rata u ZET-u bio radnik na ispomoći koji je dolazio po potrebi, i to ljeti. U toj se danas velikoj gradskoj tvrtki zaposlio iz nužde iako je zapravo bio izučeni pekar.
– Tri godine bil je aushelfer. Onda je jedan kondukter umro, pa je muž došao na njegovo mjesto, dobil njegov broj 30 i njegovu torbu – kazala je Paula Landsky. Ona je kasnije također nosila broj 30, preuzevši ga od muža.
Rodila se u Đurđevcu 19. rujna 1880. Otac joj je bio mlinar, a kad je umro, s majkom je u potrazi za poslom otišla u Zagreb, gdje se udala u 27. godini. Rodila je osmero djece iako je, kako je ispričala Večernjakovim novinarima koji su je posjetili na njezin stoti rođendan, na životu ostalo tek njih dvoje.
Drugi svjetski rat proveli su u Đurđevcu, gdje je suprug vodio pekarnicu. Umrla je 1. srpnja 1981. u 101. godini, a supruga je nadživjela punu 31 godinu. Oboje su pokopani u Đurđevcu, a iza njih su ostali potomci koji žive u Zagrebu. Do posljednjeg je dana Paula Landsky bez greške i zastajanja, bistra uma, s glatkoćom prepričavala svoj put u ZET-u. I mnogi je se Zagrepčani svako malo sjete, pogotovo na društvenim mrežama, pa su neki komentirali da neodoljivo podsjeća na glumicu Juliju Roberts.
U sklopu programa “Žive slike” koji se u Muzeju grada Zagreba odvija u vrijeme karnevala, a njegovi se djelatnici preruše u osobe vezane uz povijest metropole, Paulu Landsky godinama glumi kustosica Vesna Vrabec, odjevena u originalnu odoru. – Jednom su me posjetili članovi njezine obitelji. U ruke su mi dali staru kartu ZET-a, no poslije ih više nisam vidjela – kaže Vesna Vrabec otkrivajući kako su prvi tramvaji, otkako je ZET osnovan 1891. godine, bili žute boje, a tek su 1923. zamijenjeni današnjim plavima.
>> Novi Rotor u Zagrebu