Tramvaji su prije bili žute boje, Zagrepčani su najviše uživali u sladoledu od riže, puce bi cuclale led da bi im usne bile rumene, a tjelesni bi djeca u školama imala nakon svakog školskog sata.
Zvonilo je šest ljudi
Ispričali su nam to znani i neznani likovi iz zagrebačke prošlosti – kraljica Marija Terezija, prva ZET-ova kondukterka Paula Landsky, utemeljitelj tjelovježbe u školama Friedrich Miroslav Singer, kaptolski slastičar i piščev otac Vjekoslav Šenoa, ban Jelačić koji je dojahao na konju, kralj Bela IV. i brojni drugi. Vremeplov je sve njih, od 11. pa do 20. stoljeća, prošli vikend transportirao u Muzej grada Zagreba, gdje su se družili s malim i velikim posjetiteljima. Riječ je o projektu "Žive slike" koji po uzoru na sličan događaj iz 19. stoljeća pripremaju djelatnici muzeja koji se kostimiraju u povijesne likove i u prvom licu građanima tumače povijest svog lika i grada u njihovo vrijeme.
– Je, lako vama danas kad imate električna zvona pa se ne mora zvonar za štrike vesit. U moje vrijeme šest je ljudi trebalo da bi pokrenulo zvono na katedrali teško šest i pol tona – ispričao nam je takozvani zvonoljevač Henrik Degen. U Zagreb je došao 1833. godine i izlio je više od 260 zvona. Današnjim uređajima čudio se i slastičar Šenoa.
– Eh, kakav bih ja biznis napravio da sam imao taj, kako vi to ono zovete, frižider? Mi smo led dovozili iz planine i spremali u prostorije ispod zemlje da bi ‘preživio’ do ljeta. Nego, jeste putem možda sreli mog sina Augusta, onog buntovnika – kazao nam je stariji Šenoa iz 19. stoljeća. Coprnica iz stoljeća prije požalila nam se da su je gotovo spalili jer joj je prodaja na placu dobro išla.
– Izvukao me odvjetnik koji je potplatio suca – potiho nam je priznala. Sudac Adam Ballogh otkrio nam je da su neki na prijevaru dobivali plemićke isprave, ali ih je on sve kaznio i oduzeo im titule. Eh, da nam je jedan takav sudac danas, komentirali su građani. Unatoč nekim sličnostima između prošlosti i sadašnjosti, jedna od razlika je i to da se ljudi nekad nisu mogli švercati u tramvaju.
– Ako bi se jako stisnuli, u tramvaj bi stalo 20 ljudi. Kondukter je tramvaj obilazio izvana. Kad je Zagreb 1891. dobio konjski tramvaj, prvi dan se njime vozilo 20 tisuća ljudi, a Zagreb je tad imao jedva 40 tisuća stanovnika. Kad smo 1910. dobili električni tramvaj, konjski smo dali Velikoj Gorici – ispričala je prva kondukterka.