U srednjem vijeku među prvima su ih kitili njemački plemići, a danas je to nezaobilazna badnja tradicija u gotovo svakoj obitelji. Neki čak toliko vole ovaj običaj da svoje drvce ukrase već u prvim danima prosinca. Kićenje jelke duboko je ukorijenjen dio božićne tradicije, a dok su ih nekoć naši djedovi i bake sami sjekli u šumama i nosili u kuću, danas ih se može pronaći gotovo na svakom uglu te im se cijene kreću od pedeset pa sve do 500 kuna, ovisno o vrsti i veličini. Na što treba pripaziti pri odabiru savršenog stabla za kojim gotovo svi kreću u potragu pred blagdanske dane, pojasnio je Fran Poštenjak koji je diplomirao arborikulturu i urbano šumarstvo te se u sklopu svoje tvrtke Arboring iz Jastrebarskog bavi “liječenjem” drveća, pa su ga zbog toga prozvali prvim “doktorom” za drveće.
– Najčešća zabluda je reći da kitimo borove, što je američki običaj, no zapravo se kod nas najčešće ukrašavaju jelke ili smreke. Treba najprije pripaziti da bude friška, odnosno da ne stoji dugo odrezana jer što je duže na lageru ili skladištu, to će se brže početi osipati iglice i neće biti lijepa – objašnjava Poštenjak.
Najprije odredite mjesto
Idealno je da, dodaje, kao što se to radi u Americi i Kanadi, čitava obitelj ode u šumu i posiječe jelku dan prije negoli će je okititi. To kod nas po Zakonu o šumama, objašnjava ovaj prvostupnik hortikulture, nije dozvoljeno.
– Smije se, primjerice, posaditi jelu u dvorištu, ako je namjena zemljišta šumska – govori Poštenjak. Za one koji će se ipak uputiti k lokalnim prodavačima, pri kupnji idealne jelke ili smreke najprije treba utvrditi u koji će se prostor staviti i prema tome odabrati visinu drvca. Gustoća grana ovisi, kaže ovaj doktor za drveće, o preferenciji kupca, a ona se uvijek može regulirati rezanjem grana.
– Prema mojem iskustvu najčešće se kupuje drvce od nekakvih metar i pol visine ako se uzima u obzir da će na vrh ići zvijezda, a na dno stalak. Kad se rukom prođe po grani, iglice moraju ostati na njoj. Ako se počinje trusiti, to je jedan od prvih znakova da je dugo stajala, odnosno da je dugo bez vode i takvom će drvcu brzo početi otpadati iglice – objašnjava Poštenjak. U prirodi se, dodaje, stablo protiv sušnih uvjeta bori tako da odbaci iglice i lišće pa mu zato treba, kad ga se odreže, i dosta vode.
– Može se i dulje očuvati i ako ga se prska raspršivačem koji stvara “finu” maglicu. Bit će tako više vlage na iglicama, no mora se paziti na to da ne bude pokraj električnog voda. Taj se problem može riješiti tako da se drvce okiti vanjskim lampicama koje su otpornije. Vlažnost je bitna i da ne dođe do požara jer je suho drvo s puno smole najčešći uzrok zapaljenja – savjetuje. Bitno je nakon kupnje i dobro skladištiti drvce ako se neće isti dan kititi, odnosno staviti ga na hladno mjesto jer će iglice brže odbaciti ako stoji na toplom.
Jednokratne sadnice
– Treba ga položiti na pod i držati na temperaturi otprilike istovjetnoj onoj vanjskoj, od nekih četiri do pet stupnjeva. Omotati ga treba nečim prozračnim da se ne stvori plijesan – kaže Poštenjak. Oni koji žele imati bor u tegli, trebaju ga u domu zalijevati svaka tri do četiri dana s dva decilitara vode.
– Takvo se drvce može “održati” živim i da opstane za sljedeću sezonu, no većina je sadnica uzgojena da bude jednokratna. Treba se raspitati kod prodavača jesu li drvca namijenjena za presađivanje ili nisu. Smreke imaju plitki korijen i nije loše da ih se nakon blagdana posadi na mjesto zaklonjeno od vjetra. Jela pak ima malo dublji korijen. Najviše zapravo ovisi o tlu, odnosno njegovoj gustoći. Što je gušće, korijen teže penetrira – zaključuje “doktor” za drveće.