Velesajam su sagradili za tristo dana, a za plan njegove obnove treba im desetljeće

Kao sajmišni centar na kartu Europe Zagreb upisao se još 1242. godine kada je dobio status slobodnoga kraljevskog grada s pravom održavanja sajmova. Prva velika međunarodna izložba održana je u devetnaestom stoljeću, a zlatno doba sajmovanja obično se veže uz pedesete i šezdesete godine prošloga stoljeća.

Stoga i ne čudi potreba za gradnjom infrastrukture koja je u to doba trebala zadovoljiti apetite svih tematskih sajmova: od automobilskih preko knjiških do poljoprivrednih. Odluka o gradnji onoga što danas znamo kao Zagrebački velesajam donesena je 1955. kada se na inicijativu gradonačelnika Većeslava Holjevca s prostora bivšega Zagrebačkog zbora u Savskoj, odnosno današnjega Studentskog centra, sajmište preselilo na livade s druge strane Save, na današnju Aveniju Dubrovnik. Velesajamskim paviljonima trebalo je godinu dana da niknu po pustim novozagrebačkim livadama.

Prije šezdesetak godina (a koliko je samo tehnologija napredovala od tada do danas?!) tek tristotinjak dana bilo je potrebno za gradnju potpuno novoga objekta koji se prostirao na prostoru veličine 565 tisuća četvornih metara. A kakva je situacija danas?

Godine su potrebne da se odgovorni usuglase o bojenju pročelja. Posljednjih se desetak godina planira kompletna preobrazba Velesajma koji bi se trebao vratiti u dane ponosa i slave kada je bio jedan od najboljih sajmišnih centara u Europi, i po izlagačkoj površini, i po broju izlagača, i po broju posjetitelja. Gradnja trga, koncertne dvorane, studentskoga i hotelskoga smještaja, kafića, zabavnoga i kulturnoga sadržaja... Svaki put kada se “inovativni” plan rekonstrukcije Velesajma izvuče, ne iz arhiva, nego iz ropotarnice, popis onoga “što će biti” sve je dulji i dulji. 


Obećanja je sve više i više, a dok se odgovorni pokrenu i dok se inspiriraju “delanjem” Većeslava Holjevca, prolaze i baba s kolačima i europski i svjetski izlagači s kapitalom.