Kuhar, pravnik i umjetnik različiti su svjetovi, no spojila ih je ljubav prema penjanju koju su pretvorili u posao. Riječ je o alpinistima peračima prozora koje je okupio profesor geografije Vedran Vračar, a iako su mladići koji vise preko ruba nebodera visokih i stotinjak metara prolaznicima atrakcija, njima je, kažu, najneobičnije što to rade i još primaju plaću.
Svi žele okinuti selfi
– Ljudima je naš posao zanimljiv, a nama je svakodnevica. Iz čiste smo radoznalosti krenuli u planine penjati se i onda slučajno shvatili da to može biti i posao – objašnjava Marko Rakovac, pravnik koji zadnjih pet godina radi zadatke na visini.
Naizgled opasan posao, ističu dečki, zapravo i nije takav. Osigurani su užadi u kontroliranim uvjetima i ne traže dodatne izazove jer je pranje prozora na takvim visinama samo po sebi dovoljno riskantno.
– Posao je zaista super. Uvijek si na zraku i gledaš grad iz drukčije perspektive pa vidiš i koliko je Zagreb zapravo malen – kaže Rakovac, dok se njegov kolega, kuhar Mak Sedmak, nadovezuje da se taj posao ne može raditi bez ljubavi. Anegdota im ne nedostaje, a mnogi ljudi, kad ih zamijete s druge strane prozora, žele okinuti selfi s njima. Znaju raditi i u kostimima pa su se s nebodera na glavnome trgu, primjerice, spuštali odjeveni u Djeda Mraza.
– Redovito imamo i performanse u sklopu festivala Cest is d’Best. Jednom smo spuštali umjetnička djela niz uže, a ove ćemo sezone spuštati gospođu od 80 godina odjevenu u vješticu – navodi Sedmak.
Prisjećajući se zanimljivih slučajeva, dotiču se i onih nezgodnih. – Najgori je osjećaj kad ti nešto ispadne, a ispod su ljudi. To je zapravo najopasniji dio posla. Da nekog drugog ne ozlijediš ili ne napraviš štetu na nekakvom autu, a često radimo na mjestima gdje je velik protok ljudi – ističe Vid Fantov, koji je umjetnik, dodajući kako prolaznici često zanemaruju oznake kojima ograđuju područje rada.
Iskustvo u penjanju najvažnije je, a potrebno je imati završenu alpinističku i speleološku školu ili tečajeve. Neophodni su i snalažljivost te intuicija jer ima nepredvidivih situacija.
I onda sam počeo padati...
– Kolegu je jednom boljela glava i zamolio me da uđem u njegov spust. Jedan štrik bio mi je kraći od drugog i ukopčao sam se na krivi. Po jednom se spuštamo, naime, a drugim smo osigurani. Prekasno sam primijetio da na kraju nemam ništa što bi me zaustavilo i počeo padati. Instinktivno sam se primio rukama za uže i zaustavio nekoliko metara od zemlje – objašnjava Rakovac.
Iako ih je ponekad strah, šale se kako se više boje biti u uredu nego visjeti s nebodera. A strah kompenziraju hobijima poput penjanja u špiljama i na planinama, no ističu kako su na neboderima ipak bolji uvjeti nego u prirodi, gdje su, objašnjava Fantov, usred ničega, s jednim štrikom i daleko od pomoći.
Kao i njihov šef Vračar, koji se bavi penjanjem već 25 godina, počeli su iz ljubavi prema alpinzmu, a sada godišnje odrade stotinjak dana perući prozore, ovisno o vremenu i količini posla.
– Kada pada kiša, primjerice, ne možemo raditi. Mjesečno zaradimo prosječnu hrvatsku plaću, i to u pola radnog vremena. Spojili smo ugodno s korisnim i još imamo mnogo slobodnog vremena. Penjemo se profesionalno i privatno, a dobijemo i plaću za to. Nama je to super – zaključuju dečki.
Video: Ovakav biser na autocesti još niste vidjeli