Prije više od 44 godine krenula je prema Rusiji velika jugoslavenska alpinistička ekspedicija s izabranim planinarima ondašnje države. Grupa od 15 penjača koji su se u Rusiju zaputili u sklopu razmjene tadašnjih ruskih i jugoslavenskih planinarskih federacija petorica iz Slovenije, po dvojica iz BiH i Srbije, s njima i šestorica ponajboljih hrvatskih alpinista, sve članovi tadašnje Gorske službe spašavanja.
Ambicije su bile velike – svladati zahtjevne vrhove Kavkaza, među kojima je i veličanstvena planina Ušba. Taj je cilj bio treći po redu, prethodilo je penjanje na Elbrus, najviši vrh Europe. Ekipa se dijeli u tri grupe: jedna kreće i ostvaruje uspon na Ullu Tau, druga na Pik Ščurovski a treća, hrvatska, prema Ušbi. Ispostavit će se, nažalost, da će taj uspon biti i posljednji za četiri člana te ekspedicije. U velikoj ledenoj lavini poginuli su Kaštelanin Ante Bedalov, Zagrepčani Urso Vrdoljak i Viktor Tabaković i Splićanin Nenad Čulić.
Tijela su Ante Bedalova i Urse Vrdoljaka odmah skinuta s planine, Tabaković i Čulić ostali su zarobljeni u kavkaskoj ledenoj bujici. Vjerovalo se zauvijek. Ipak 2012. godine, nakon 38 godina, pronađeno je tijelo Viktora Tabakovića, a godinu dana poslije i Nenada Čulića.
Vladimir Dado Mesarić doajen je planinarstva ne samo u Hrvatskoj, rijetko ćete pronaći čovjeka s toliko iskustva u dosezanju najviših ciljeva. Bio je vođa hrvatske ekspedicije na Ušbu. Ovaj i dalje iznimno aktivni 69-godišnjak četiri je puta dolazio do vrha Mont Blanca, bio je zajedno sa Stipom Božićem članom prve ekspedicije koja je kročila na Mont Everest 1979. godine. A i to je tek jedna od 25 ekspedicija u kojima je sudjelovao ili ih vodio. Nedaleko od planinarskog doma Željezničar nalazi se Radnić, gostionica u kojoj se u neformalnom okruženju okupljaju najaktivniji planinari i alpinisti, članovi jednog od najbrojnijih planinarskih društava u nas s oko 800 članova.
Tamo smo se susreli s Dadom Mesarićem i članovima jedne sasvim posebne ekspedicije, Kavkaz 2018. Zatekli smo ih u pripremi multimedijalnog predavanja koje će se zbiti 18. listopada u 19 sati u kinodvorani Gospodarskog kluba u Vukovarskoj ulici u Zagrebu. Ulaz je slobodan za sve.
– Bez sumnje, ekspedicija na Mont Everest iz 1979. godine bila je pravo dostignuće, nevjerojatno za to doba. Bili smo prvi koji smo se popeli zapadnim grebenom koji je izuzetno težak i zahtjevan, kako organizacijski tako i fizički. Tek kasnije je ponovljen, uspjeli je to grupa bugarskih alpinista. Dvadeset i pet nas je činilo ekspediciju, bio je s nama i Stipe Božić koji je izniman čovjek s kojim dijelim brojne uspomene i rado ga susrećem – priča Dado Mesarić.
Jednog se događaja s tim legendarnim hrvatskim alpinistom pogotovo sjeća – bio je to i njegov drugi put u Himalaju.
– Kad smo se popeli na tih sedam tisuća metara, pala nam je na pamet luda zamisao. Da se na skijama spustimo natrag. I napravili smo to uspješno, kasnije su slične stvari radile i druge skupine alpinista, pa i s viših vrhova – kaže nam planinarska legenda.
– Također se redovito nalazim i s preostalim članovima jugoslavenske ekspedicija na Kavkaz 1974. godine. Upravo ovih dana se ponovo sastajemo u Bosni i Hercegovini, šestorica koji smo još ovdje – vrijedan je to događaj koji treba obilježavati.
Kobnu ekspediciju na Kavkaz 1974. godine vodio je kao mladić od 25 godina, netom nakon što je završio studij elektrotehnike. Pohod je zamišljen kao veliko slavlje, obilježavanje stote godišnjice hrvatskog planinarstva što je padalo upravo te 1974.
– Gdje se pogriješilo? Nema tu pogreške, dogodi se jednom u tko zna koliko penjanja, ali se dogodi. Tog je dana bilo veliko nevrijeme s jakim vjetrom, ali i povećanjem temperature. Komunikacije su tada bile loše, prognoze znatno manje precizne, a vrijeme kao i uvijek na Kavkazu – nepredvidivo. Lavina je zatrpala Viktora i Nenada, i do njih kasnije nije bilo moguće doći jer je nanos leda pretvrd, sve dok globalno zatopljenje nije učinilo svoje. Urso i Ante su s druge strane odmah bili pronađeni jer su ostali visjeti na stijeni na konopima – prisjeća se alpinist Dado Mesarić.
Nakon tragedije hrvatske ekspedicije više nisu išle na Ušbu sve do sada kada se ukazala prilika da se pothvat pokuša ponoviti i tako poginulim kolegama oda dužno poštovanje. Povratak koji se dogodio u sklopu ovogodišnje ekspedicije Kavkaz 2018., opet u ulozi vođe, bio je za njega vrlo emotivno iskustvo. Sedamnaesteročlanu ekspediciju koja je trajala od 14. kolovoza do 2. rujna činili su Mirela Rakocija, Nada Bilobrk, Vesna Žarak, Nataša Petrin, Anja Piljek, Rene Lisac, Goran Kelečić, Ivan Palfi, Marko Škrbina, Gordan Bedenic, Milivoj Uroić, Tin Cvitković, Bernard Bregar, Tomislav Lopandić, Dušan Buinac i Iva Džeba. Ova je ekspedicija imala dva cilja – vrh Tetnuldi visok 4858 metara kao aklimatizacija i zatim uspon sjeveroistočnim grebenom na 4697 metara visoku Sjevernu Ušbu.
>> Pogledajte kako je bilo na ekspediciji na Kavkazu koji su osvojili naši alpinisti
Uspjelo je to četvorki iz ekspedicije, Reneu Liscu, Bernardu Bregaru, Tomislavu Lopandiću i Goranu Kelečiću. Tako su prvi put hrvatski alpinisti došli do vrha Sjeverne Ušbe, no dolazak na vrh Tetnuldi je također bio prvi hrvatski uspon.
– Ekspedicija Kavkaz 2018. je dio četverogodišnjeg projekta HPD Željezničar pod nazivom Put Ekspedicionizma. Projekt ima cilj do 2020 godine, kada je 70-ta obljetnica HPD Željezničar, osvojiti zahtjevan vrh u Himalaji na kojem još Hrvata nije bilo. No kao što je bitan cilj, bitan je i put: do tada postepeno podižemo iskustvo, znanje i vještine članova ekspedicije kroz manje zahtjevne uspone. Primjerice, ovogodišnju akciju na Kavkazu smo pripremali prije godinu dana u Alpama na području Monte Rose u Italiji. Zadnje pripreme imali smo na Mont Blancu kampirajući i penjući na 3400 metara nadmorske visine, no kontinuirano se pripremamo i u susjednim slovenskim Alpama. Ekspedicija je objedinila sva tri odsjeka našeg društva: alpinistički, speleološki i sektor visokogorskog planinarenja – govori nam planinarski doajen za kojega je povratak na Ušbu nosio i posebnu simboliku. Bila je to i prilika da se obilježi mjesto gdje su tragično stradala četvorica njegovih kolega u događaju koji će ostati zabilježen kao najveća alpinistička nesreća hrvatske povijesti.
– Postavili smo spomen-ploču na za to predviđeno mjesto pored kojega svatko mora proći na putu prema vrhu, svatko to mora vidjeti. No, koliko je Ušba opasna, svjedoči i činjenica da se tamo nalazi 10-15 ploča raznih ekspedicija koje su kroz godine tamo i tragično završavale. Sada je ta priča iz povijesti zaokružena.
Iskopao se i spasio
Svojevrsni Mesarićev nasljednik Rene Lisac i sam je imao nesreću u kojoj mu je partner alpinist Krešimir Milas smrtno nastradao. Godine 2014. je kombinirana slovensko-hrvatska ekspedicija imala za cilj 7000 metara visok vrh Khan Tengri. Vladar neba, kako mu doslovno znači ime, najsjeverniji je sedamtisućnjak na svijetu koji se nalazi u blizini tromeđe Kirgistana, Kazahstana i Kine, drugi je najviši vrh planinskog masiva Tien Shan i glasi za jednu od najljepših planina svijeta.
– Nesreća zapravo i nije puno različita od one na Ušbi 1974. godine, iako je nama vrijeme bilo dobro. Na povratku s aklimatizacije, prilikom silaska, s obližnjeg vrha Chapaeva odlomio se komad ledenjaka, formirao lavinu, odnio mene i Krešimira, te zatrpao u ledenjačku pukotinu. Krešimir, nažalost, nije preživio, a ja sam se nekim čudom uspio sam iskopati i spustiti se u dolinu... No to je jedna sasvim druga priča. Zašto ponovno idemo u brda pitate me? To je vječno pitanje na koga ima i nema odgovora, no sigurno da je uspješni uspon najbolje sjećanje i počast za one koji se s vrha nisu vratili – kaže Rene Lisac, danas već iskusni alpinist koji iza sebe ima značajne uspone, posebno u Alpama.
– Da razmišljaš samo o opasnostima ne bih više nikamo otišao. Kako bi Dado rekao: “Brod u luci je siguran, ali brodovi nisu za to izgrađeni.” U brdima se treba kretati maksimalno sigurno i svjestan svih opasnosti, ali pažnju imati i na ljepoti uspona. Biti sa sobom u čistoći svakog trenutka uspona, dijeliti taj trenutak s partnerom, uživati u nevjerojatnim vidicima... nema puno stvari koje vam u životu to mogu pružiti poput planina. U planinama se u prvom redu pobjeđuje sebe, a zatim sve ostalo. A kad se spustite u dolinu, sve to treba primijeniti i voditi bolji i uspješniji život – kaže Lisac, ujedno i ugledni zagrebački arhitekt koji je prije nekoliko godina bio i predsjednikom Društva arhitekata Zagreba.
U svakom poduhvatu, pretpostavili smo, može biti riječ o najrazličitijim iskušenjima. Bili smo sasvim u pravu.
– Nije to za svakoga. Morate biti apsolutno u tome, baviti se time stalno i učiti. Morate biti spremni i da ćete nuždu možda vršiti viseći na užetu jer nemate kud. Ništa, to je sasvim normalno, obavite i idete dalje što prije – iznio je zanimljiv detalj Reneov partner Goran Kelečić.
Pripreme su praktično stalne, posebne se obavljaju prije zahtjevnijih vrhova.
– Važno je pravilno se educirati, proći kroz alpinističku školu, skupljati iskustvo da bi se jednom došlo i u mogućnost da se krene prema izazovima poput Mont Blanca. U alpinizmu se napreduje polako, kao što se polako i penjete prema zadanom cilju – objašnjava Vladimir Mesarić.
Nikada sam na planinu
Iako tako možda nekima neće izgledati na prvu, ali alpinizam doista jest – ekipni sport.
– Ići sam naprosto je glupost. Nije to nikakva hrabrost, nego je to naprosto ludost. Na taj način ćete najlakše nastradati, izgubiti se ili tome slično. Većini se stradalih nesreće događaju upravo zbog toga. Ne obave prethodne pripreme, ne raspitaju se, često nikoga ni ne obavijeste, a odu u malom broju ili sami, to se nikada ne radi. Osnovno je pravilo da je planinarstvo aktivnost zajedništva – upozorava Mesarić.
Ekspedicija u Gruziju, Kavkaz 2018. bila je financijski relativno povoljna, iako, kažu nam planinari iz Željezničara, svaka je zemlja drugačija. Tako je i s Gruzijom. Na dosta poznatih destinacija može se pojaviti jedan trošak koji će nekima biti nepredviđen.
– Usponi na vrhove u Himalaji se plaćaju, što je razumljivo s obzirom da je veliki pritisak, a prirodu i planinu treba čuvati. Depozit koji ostavljate za penjanje na Everest je čak pet tisuća dolara. Ali, na puno mjesta u svijetu vodi se maksimalna briga o okolišu, traži se da iza vas ne ostane baš ništa. Ni fekalije! Sve morate donijeti natrag sa sobom u dolinu. I tome služe ti depoziti, ako ne poštujete traženo, to vas može i koštati. I dobro je tako, planine su svjetska vrijednost – kaže Dado Mesarić.
Jasno, i u Hrvatskoj postoje izazovi koji možda ne privlače visinom, ali imaju neka druga svojstva koja ih čine primamljivima planinaru. Simbol hrvatskog planinarenja je svakako Velebit. Taj prekrasni masiv ima sasvim drugačije izazove od vrhova koje smo ranije spominjali. Glavna je opasnost da u njegovim vrletima zalutate, no poznat je naravno i po buri, posebno u zimskim uvjetima. Tada Velebit nimalo nije šala i može se mjeriti s neugodnim vremenskim uvjetima na najvišim vrhovima svijeta, otkrivaju nam Željezničarevi planinari.
A skriveni planinarski dragulj se nalazi upravo na Velebitu.
– Premužićeva staza na Zavižanu nešto je posebno, svaki bi je planinar, bez obzira na iskustvo, trebao obići. Dobila je ime po inženjeru Anti Premužiću koji ju je osmislio i izgradio uz pomoć lokalnog stanovništva Velebita, time omogućio pristup do nekih od najskrivenijih i najimpozantnijih njegovih dijelova. A sve je napravljeno bez upotrebe strojeva, samo ljudskom rukom! Staza je rađena tako da gotovo prati izohipsu i nema većih nagiba. Tko želi početi s Velebitom, neće naći bolje mjesto od Premužićeve staze – preporuča Rene Lisac.
>> Pogledajte zbog čega su ovi ljudi misteriozni
Urso (Medo) Vrdoljak je Mostarac!