Deset godina, 206 dopisa institucijama na više od tisuću stranica, promjena Ustava, Generalnog urbanističkog plana (GUP) i Zakona o gradnji – lako nije bilo, ali uspjeli su.
Je li stvarno tu?
Stanari Zelenog dola 2 od ovog tjedna do stanova konačno dolaze dizalom, a da još uvijek ne mogu vjerovati da se ne moraju penjati do šestog kata preko točno 108 stepenica, dokazuje i činjenica da svako malo netko proviruje kroz vrata svog stana. Ne trebaju ništa, ne idu nikamo, samo se žele uvjeriti da je lift još uvijek tamo.
– Probudim se nekad usred noći pa mislim da sam ga sanjao. Moram onda pogledati je li stvarno tu – smije se predstavnik stanara zgrade na Zelenom dolu Ivan Kresonja, koji je posljednje desetljeće dao sve od sebe da se izbori za pravo kretanja svojih susjeda. Trinaest suvlasnika stanara, od kojih je osam osoba s invaliditetom, za dizalo je diglo kredit od gotovo pola milijuna kuna, što im je povećalo pričuvu s otprilike 150 na 400 kuna u sljedećih 15 godina, a sad se nadaju da će barem dio uspjeti vratiti javljajući se na natječaje za fondove Europske unije.
– PDV na lift nam je skoro 90 tisuća kuna, pa smo zamolili državu da se odrekne tog iznosa – kaže Kresonja, pa dodaje da nije pomoglo ni to što je GSKG, kao upravitelj zgrade, kod dizanja kredita, sebi uzeo 11 tisuća kuna za “manipulativne troškove”.
Ne treba građevinska
– Prvi je ovo lift izgrađen nakon što se krajem prošle godine promijenio Zakon o gradnji na način da za dogradnju dizala nije potrebna građevinska dozvola – kaže predstavnik stanara, koji su se lani izborili i za to da im se GUP-om dozvoli zahvat na zgradi, a i da se Ustavom omogući da suglasnost za lift ne mora dati sto, već 51 posto suvlasnika. Kako kaže Kresonja, od velike pomoći bila im je pravobraniteljica za osobe s invaliditetom Anka Slonjšak, a oni su stepenicama, izračunao je, u posljednjih 30 godina prošli udaljenost od Zagreba do Frankfurta.
Dali treba 10 godina bagri iz Sabora(cast rijetkim iznimkama)da sebi izglasuju koju povlasticu-pa i najbanalniju.