Stanovnici maloga žumberačkog sela Brezovac žive stoljećima daleko od današnjeg doba - kad jak zimski vjetar potrga žice, bez struje su danima, a vodu u selo donose kantama sa šumskog izvora. Većina obitelji odavno je napustila to zaboravljeno selo, a osmero preostalih živi na starim ognjištima, na rubu neimaštine, mukotrpno uzgajajući ovce i koze.
- U selu nema liječnika, a najbliža bolnica je u Karlovcu. No, do tamo je teško i doći - do našeg sela ne vozi autobus. Do trgovine moramo pješačiti deset kilometara. Najgore je zimi kad nam ponestane hrane, a voda se zaledi. Tad smo žedni i gladni. Mi nekako i izdržimo, ali teško nam je gledati životinje kako pate - požalila se Zora Gvozdanović, jedna od stanovnika opustjela sela u Žumberku.
U Brezovcu živi samo troje djece - osnovnoškolci Marina, Ivica i Branko. U hladnoj i mračnoj kući bez televizora malo je zabave, pa mašta djecu najčešće odvede u gustu žumberačku šumu, koja odjednom postaje dječje igralište.
- Ovdje im je najljepše. Daleko su od okrutnih vršnjaka koji im se rugaju zbog siromaštva. Djeca znaju biti jako okrutna - nisu moja djeca kriva što ovako živimo. Najveća želja im je otići u kino ili zoološki vrt, ali im mi to ne možemo priuštiti - rekla je njihova mama Ankica, dodavši kako je za djecu najvažnije da završe školu i pronađu lakši život.
Stanovnici, koji tjedan provedu sami čuvajući ovce po žumberačkim proplancima, okupe se nedjeljom i blagdanima u malenoj crkvi u susjednom selu Grabaru na misi. No, u crkvi ostaju i puno dulje - u toplini crkve pričaju o starim običajima i vremenima kad su žumberačka sela bila puna ljudi, a dječja vika odjekivala kroz šume i niz proplanke.
A. M. RUŽDJAK, S. VELJKOVIĆ