Većina noviteta koji su došli u grad nisu naišli na plodno tlo ili prošli bez prvotnoga negodovanja okoline ili nezaobilaznoga uspoređivanja s drugim europskim i svjetskim metropolama.
Mnogi ljudi koji odu u inozemstvo vrate se doma stavljajući na pijedestal sve što vide u stranim gradovima, a svaki oblik napretka ili pokušaja stvaranja nečega drukčijega u vlastitu dvorištu potpuno i nemilosrdno uguše. Reakcija proizišlih iz takvoga mentalnoga sklopa nisu bile pošteđene ni Bandićeve fontane. Sada su nezaobilazni dio zagrebačke vodene razglednice, a nasmijana lica turista koji im se dive, koliko god mnogi ne željeli to priznati, uzrokuju osjećaj ponosa što se nalaze baš u gradu u kojem živimo. Iste su te fontane lani pozitivno pokleknule pred svjetskim trendovima stvaranja glazbenih vodoskoka čime su (p)ostale jedna od zanimljivijih turističkih atrakcija u gradu. Na repertoaru su se u izvedbi Zagrebačke filharmonije našle skladbe poput Gotovčeve opere Ero s onoga svijeta i Jelačić-marša Johanna Straussa.
Ovogodišnji repertoar šarenit će se, također u izvedbi Zagrebačke filharmonije, starim gradskim hitovima Ive Robića, Tonija Leskovara, Vice Vukova i dr. Dok budimpeštanske, barcelonske, beogradske, skopske, praške i dubajske fontane “plešu” na taktove Stonesa, Whithey Houston, grupe Queen i drugih megazvijezda svjetskoga glazbenoga neba čije hitove znaju svi, zagrebačke će posjetitelje zabavljati zvuci domaćih šlagera za koje nisu čuli ni mnogi mlađi građani, kamoli turisti. Međutim, upravo to može i treba biti prednost takvoga odabira glazbene liste jer će “rasplesane” fontane postati promotorice zvukova koji se zasigurno više ne mogu čuti u klubovima.
Dokaz je to, ujedno, da zagrebački osjećaj za kulturu i lijepo još živi i da nam ne trebaju druge metropole da se ugledamo na njih. Jer, zašto svirati kao svi drugi kada imamo toliko toga svoga što možemo ponuditi?
Tko bu to platil ?