U ovom prostoru kosu su tijekom desetljeća uređivale dame iz najvišeg sloja društvenog zagrebačkog života, sklapala su se prijateljstva i brakovi, a od najmanjih nogu ondje su odrastale i tri generacije jedne zagrebačke obitelji. Priča o frizerskom salonu Toni počela je davne 1924. godine, kad je Antun Markovinović odlučio kupiti lokal svoje bivše poslodavke u Teslinoj 11, a 100 godina poslije ona još uvijek traje.
U salonu upoznao i suprugu
Salon sad slavi stoljeće djelovanja u istoj obitelji i na istoj adresi, a posljednjih pedesetak godina na njegovu je čelu Antunova kći Ana Markovinović Žižanović, od milja među klijentima i prijateljima zvana Seka. – Moj tata je kao mladić došao u Zagreb i odmah je počeo raditi u nekim boljim salonima. Kako mu je mama Austrijanka, znao je njemački, pa je zato brzo postao popularan među tadašnjim damama i milostivama. Prije 100 godina salon je otkupio od svoje bivše poslodavke i nazvao ga Toni te je postao među najcjenjenijim frizerima u Zagrebu. Kod nas su dolazile ugledne žene iz tadašnjeg društva, jedna od njih bila je, primjerice, barunica Vera Nikolić. Sjećam se da sam kao mlada žena s tatom išla kod nje da je friziramo – prepričava početke salona Seka.
Antun Markovinović poznat je bio po velnama – valovitim frizurama koje su bile izuzetno popularne dvadesetih i tridesetih godina prošlog stoljeća – kao i po šišanju dama i gospode. – U to vrijeme muškarce se uz šišanje redovito i brijalo, a moj tata je radio svoju posebnu vodicu na bazi alkohola i biljaka. Očuvali smo jednu bočicu, iz koje se i danas može osjetiti taj miris. Radio je, osim toga, i prirodnu crvenu boju od mravlje kiseline, kao i svoje kemikalije za trajnu ondulaciju, što se danas ne koristi. Tako se to tada radilo – govori nam Antunova kći. Koliko je bio cijenjen u struci govori i činjenica da je bio prvi sudac časti za frizere pri Hrvatskoj obrtničkoj komori. Kad je netko bio nezadovoljan frizurom, naime, mogao je to prijaviti Komori, a frizer Markovinović tada bi odlazio na lokaciju i davao svoj sud o tome je li uistinu bila riječ o pogrešci frizera.
– Bio je i na frizerskim natjecanjima, no vrlo brzo umjesto natjecatelja postao je član žirija. Kako je govorio strane jezike, osnovao je i međunarodno natjecanje "Zlatni češalj" u Opatiji. Uvijek je bio u Udruzi frizerskih obrtnika, u Obrtničkoj komori, u svim institucijama vezanima uz frizerstvo, a i ja sam krenula istim stopama. Cijelog života radila sam u upravi Udruge frizerskih obrtnika – kaže Seka Markovinović Žižanović. U frizerskom salonu Antun je upoznao svoju buduću suprugu i njenu majku Juliju, također frizerku, a kad je za to došlo vrijeme, Seka je preuzela obiteljski posao. Nastavila je, kao i otac, aktivnost u Udruzi frizera, uključila se među ostalim i u rad Svjetske frizerske organizacije, a svojevremeno je, među ostalim, uređivala kosu modelima na modnim revijama. No posao salona uvijek je bio na prvome mjestu. Devedesetih godina u poslu joj se pridružila i nećakinja Lana Vidmar, koja je cijeli život odrastala promatrajući tetu, baku i djeda kako rade u salonu. Kad bude trebalo, slažu se obje, ona će nastaviti obiteljsku tradiciju.
– Kad me je baka čuvala, uvijek sam s njom ovdje dolazila i uvijek sam tu nešto prčkala, radila. Frizersku praksu odradila sam u drugom salonu jer nisam htjela da ispadne da imam povlašten položaj, ali odmah nakon škole zaposlila sam se ovdje. Ovaj salon uvijek je bio neizostavan dio naših života, gotovo da nam je više dom od onog u kojem živimo – ističe L. Vidmar. Salon Toni danas djeluje u nešto manjem sastavu nego nekoć pa tako osim dvije frizerke ondje rade još dvije pripravnice, a osim po mušterijama koje dolaze k njima desetljećima, ističe se i po tome što frizure ne rade po narudžbi.
– Probale smo s narudžbama, ali nije dobro funkcioniralo. Ljudi mogu doći i s vrata napraviti frizuru. Radimo sve, usudit ću se reći po cijenama nižima nego drugi saloni u centru. Ja sam prije bila poznata po šišanju – kaže Seka.
Tradicija i humanitarnog rada
Osim frizerstva, obitelj Markovinović sačuvala je i stoljetnu tradiciju humanitarnog rada. Otac Antun kroz udrugu financijski je pomagao kolegama i kolegicama koji imaju teškoće ili, u slučaju smrti, njihovim obiteljima. Majka Julija posvetila se, pak, pomoći nezbrinutoj djeci. Seka Markovinović Žižanović zbog svojeg je dobročinstva 2012. godine dobila i nagradu Ponos Hrvatske. – Imali smo akciju da jednom mjesečno odlazimo u domove za nezbrinutu djecu i šišamo ih. Tako sam nastavila obiteljsku tradiciju – kaže najstarija članica obitelji Markovinović.
Lijepo! želim vam uspjeh da i dalje generacijama imate tradiciju.