Život je jedno jako sumnjivo poduzeće
Što je život? – pitam književnika i moreplovca Jožu Horvata u njegovu stanu na Medveščaku. – To je jedno jako sumnjivo poduzeće. Izmišljotina, ne znam čija, ali tu smo, djelić smo svemira. Ja s takvim mirom odlazim, ne postoji ništa što bi me moglo prestrašiti, sa smješkom idem u susret vječnosti.
– Ima li tamo nešto? – Hoćete me pitati jesam li vjernik? Ja sam prvenstveno agnostik. Mnogi su moji prijatelji vjernici, i to aktivni. Nikad mi to nije smetalo. Smatram da je vjera intiman djelić svakoga od nas. Ne treba nitko provjeravati koje si vjere. Smatram da me nitko na onom svijetu neće nagraditi ili kazniti zbog djela i nedjela. Želim biti pošten na ovom svijetu za vrijeme moga trajanja, a što je s onu stranu groba, prepuštam onima koji su s one strane. Ja sam sretan da sam tu sa svojih 58 kilograma i 91 godinu koliko postojim.
– Mislim da je život brzo prošao – kaže Horvatova supruga Renata. – Je li to sve istina. Nevjerojatne stvari koje nisu zabilježene, teško bi to ljudi shvatili, sad smo tu da se smirimo potkraj života. – Kad razmišljam o našoj domovini, što ja ostavljam kao njezin sin? – nastavlja misao Joža Horvat. – Onda moram ponoviti u sebi jednu želju, na odlasku svome sanjarim Hrvatsku u kojoj će se ugasiti izvori mržnje... To mi je želja s kojom odlazim i bit ću sretan ako će drugi ići tim putem. S tim željama se opraštam s ovim svijetom jer mi je blizu kraj. Josip (Joža) Horvat (Kotoriba, 10. ožujka 1915. – Zagreb, 26. listopada 2012.) Renata Horvat umrla je 2016., u 98. godini. Sahranjeni su u obiteljskoj grobnici na Mirogoju sa sinovima Mićom i Markom.
Zato smo se primili posla
Ivo Štern bio je prvi direktor Radio Zagreba. Pisao je 1926. godine:
“Glazba mora da bude za svakog. I napose za one koji ne mogu da sjede u prvim redovima koncertnih dvorana. To je jedan od najbitnijih razloga da smo se uopće primili posla. Hoćemo da unesemo radosti i zadovoljstva u sve domove. Hoćemo da ne sluša Beethovena, Mozarta, Schumanna, Mahlera i sve druge samo maleni odabrani krug, materijalno dobro fundiranih, nego baš oni koji osim svojih duševnih užitaka ionako ne imadu druge. Naša je akcija u prvom redu namijenjena najširim i neimućnim slojevima grada i njegovog okoliša. Beethovena imadu pravo slušati ne samo oni koji po salonima drijemaju nego i oni koji samotno živu po kojekakvim tavanima pa i u podrumima grada. Njihovom srcu bit će glazba možda i bliža. Mi ćemo da dajemo i najlaglju glazbu koja služi zabavi…”
Ponavljam: Tako je pisao gospodin Štern u travnju 1926. godine uoči početka emitiranja prvih radijskih emisija. U predvorju HRT-a na Prisavlju nalaze se dvije biste. Osnivača i prvog direktora Ive Šterna i bista dugogodišnjeg direktora Ivana Šibla.
Kako je govorio don Sbutega
S don Brankom Sbutegom razgovarao sam nekoliko puta: uz kavu, na večeri… I u Zagrebu, tako da je i ovo zagrebačka priča. Premda to nisu bila česta druženja, neizmjerno mi nedostaje. Njegove knjige često su na mojem noćnom ormariću. Umire me prije spavanja.
Kurosavin nemir svijeta
Svijet smo ti i ja, sva naša ukupnost koja nas konstituira i sva naša konstitucija koja nas čini različitima. I ako nas već nešto čini raznovrsnima, to je želja u tebi da budeš i želja u meni da budem. I sve što nas čini harmoničnim u bilo kojem suodnosu jest jedan skromni zahtjev: “Pusti me da budem”, koji nužno uključuje jednu drugu rečenicu cjelovitog pristanka: “Puštam te da budeš”. Zlo je sve opasnije, a dobro sve ugroženije. To je obvezujuća misao na početku trećeg milenija.
Da, tako je pisao i govorio don Branko Sbutega.
– Don Branko, a zašto niste pošli dalje od Perasta? Zašto niste ostali u Veneciji? Mogli ste završiti u Vatikanu, pitaju ga mještani.
Na to je odgovorio:
– E, dragi moji..., a što vi mislite da bih ja sad mogao ovako sjediti s vama i pričati da sam dogurao do Vatikana?
Razgovor s Marunom
.Upoznao sam književnika Borisa Marunu kada se vratio iz emigracije, visok čovjek, uočljive naočale, mirnoga govora, s povremenom mediteranskom intonacijom. Bio mi je vrlo drag. Pričali smo o svemu. Obrazovan čovjek od kojega sam mogao puno toga naučiti. Jesam li, to je drugo pitanje. Nekada bismo se samo pozdravili, a ponekad sjedili u nekom kafiću kao i te veljače, u vrijeme rata, 1992. Zanimalo me njegovo mišljenje, pa sam ga pitao: može li uplašen čovjek biti pjesnikom?
– Da bi čovjek uistinu pisao, mora sudjelovati čitav. Recimo, sada ne mogu pisati upravo stoga što mi rat oduzima energiju, a i nemam vremena da bih se koncentrirao, da bih svu svoju energiju usmjerio na pisanje. Čovjek koji je uplašen to ne može. Nisam zastupnik nekakvog junaštva. Ne. Nastojim biti normalan čovjek, a čovjek je zapravo biće situacije. Uvijek sam smatrao da su budale a priori nekakvi junaci. Normalan čovjek može istodobno biti i kukavica i junak, u različitim situacijama on je različito biće. Čovjek koji se našao u bezizlaznoj situaciji, kojemu su leđa dotaknula zid, neće reagirati na isti način kao čovjek koji u tom zidu ima stanoviti izlaz. Prema tome, apriorno junaštvo me ne zanima. Smatram da se radi o bolesnima ili ludima, odnosno o ljudima koji tvrde nešto što ne znaju, a ne znaju što tvrde, što govore. S druge strane, vjerujem da za pisanje treba potpun čovjek. Uplašen čovjek ne može biti potpun.
Tako mi je pričao Maruna, sjajni pjesnik, koji je u inozemstvu pisao domoljubnu poeziju, ali koja nikada nije bila srcedrapateljna. Ovo su stihovi jedne njegove pjesme iz sedamdesetih:
Ja poznam socijalizam
i kapitalizam, nekoliko raznih demokracija.
I ne očekujem od njih ništa:
ni prestanak kiše, ni zgoditak
na lutriji, niti
dolazak novog Mojsija.
(Neka samo umru u sebi
kao što sam ja
živio u njima).